U ovom sretnom alkemijskom treptaju oka osluškujem bubnjeve stvarnoga života. Contraria sunt complementa, život je vječni ples svjetlosti i sjenki, igra dana i noći, zagljaj svilenkastog tkiva izraslog iz vrtnje nebeskog vretena. Život i smrt, nevidljiva granica na oštrici trenutka iza kojega se širi beskrajnost i bezvremenost, nepoznato carstvo u kojem cvijeta nepoznato cvijeće vječnosti. Živim ovaj trenutak sreće kao da sljedeći neće doći, volim slušati tvoje korake kao uzbuđenja, kao uzdahe, kao osmijehe. Prisjećam se one davne jeseni koja je bila prosula svilenkasti tepih da ne čujem tvoje odlaske u onaj stravični Solženjicijev odio u kući punoj mirisa smrti, da ne osjetim tvoju bol, da ne vidim kako na obali rijeke vremena u bojama ugaslog sunca rastu strahovi umjesto sreće. Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug, ali ostalo je gnjezdo kao znak da će se sreća vratiti. Lišće je u vrtu umiralo samo, a ja sam budila tišinu koja se dugo odmarala nad željama. Bila je to jesen puna vjetra koji je skupljao nedosanjane snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime. Slušala sam kako na crkvenom tornju odzvanja vrijeme, a činilo mi se da je naše zaustavljeno jednom željom, jedinom željom. U daljini su se čulo štektanje hijene koja je na portalu magije već slavila tvoj odlazak. Virtualne duše su plesale mrtvački ples nad tvojim ranjenim srcem, zavijale kao gladni vukovi nad mojom, od tuge skrhanom, dušom. Bila je to noć tihog umiranja u virtualnom svijetu punom zlih proroka i vukodlaka koji su se hranili mojom boli i vršcima prstiju gazli moje, strahom već zgaženo, srce.
Nebo je plakalo samnom. Kristalne suze su se kotrljale oknima duše, a zavijanje virtualne magije je zaglušivalo željenu tišinu. Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećala sam toplinu željene istine dok je sunce na svojoj putanji izranjalo iz oceana žudnje. Prostor je postajao zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove je umiralo purpurom budućih dana. Život nam je nudio pomirenje rastačući nektar nad umornim srcima. Oči neba su kristalnim suzama gradile porušeni most vjerovanja u spasenje. Krenuli smo tragom nove sreće, jedinim putem kojim smo mogli krenuti da nas ne proguta tuga. Na obzorju trenutka je zaiskrila silueta Kairosa i ja pružih ruke ka pramenu kose na njegovom čelu. Iza nas je ostao trnoviti put i dvorac virtualnih duša gladnih snova. Mi otvorismo vrata beskraja i udahnusmo miris tek naslućujućih zimskih ruža. U dubini duše, na pješćanom žalu želja se otvarala sedefasta školjka. Ljubav u srcu opijena mirisom sna, ljubav u mislima jedina istina, svjetlosni zagrljaj sretnoga trenutka buđenja u odori sreće. Osluhnuh tišinu jutrenja, štektanje hijene sa portala magije je utihnulo, zli duhovi su se izgubili, gutala ih je rijeka zaborava. Ostao je samo jedan mali ožiljak na duši, bolno sjećanje na tu noć punu virtualnih vukodlaka i strahova, noć u kojoj osjetih zabijanje virtualnog noža u tkivo već ranjenog srca. Da to je bila najdulja, najtužnija i najbolnija noć u životu, noć u kojoj sam stajala na oštrici trenutka i osjećala miris smrti. Ljubav je igrala partiju šaha s njom i uspjela obraniti bijeloga kralja u ovom kristalnom dvorcu sretnoga trenutka koji nazivamo život.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen