Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju. Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Čini nam se da glumac uvijek više zna od onoga što gledaoc može i smije znati. On živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, a u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela. Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre ako to stoji u scenariju, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.
Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao.
Multidimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek može puno više od svog običnog djelovanja u društvu.
• U čemu je glumac jači od nas?
• Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu?
• Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših?
• Zar je u njegovom tijelu proces autopoiese savršeniji od našeg?
On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas i zaražuje publiku.
Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i što je glumac odradio, bez da su prije toga pitali i tražili odgovor od gledaoca. Glumac govori i tijelm i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju i osjećaj boli pretvoriti u umjetnost. U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere. Iako smo u teatru pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On otklanja našu okovanu svjest i strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave mogli bi naučiti trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljiviji prema njima, razumjeti govor svog tijela, kojim ćemo lakše ostvarivati procese samoosjetilnosti i samorazumjevanja.
Krenimo na putovanje tijelom, otkrijmo, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha. Stvorimo si pri tome misaonu sliku straha kojeg smo u tom trenu postali svjesni. Probajmo ga, ne govoreći o njemu, izraziti pokretom. Izražaj pokretom nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća svakodnevnog pokreta, moramo spoznti ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol. Ne samo strah, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje napetost mišića, nepokretljivost zglobova i bolove u tijelu.
Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i na koncu glas. Stvorimo svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.
Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče. Kada ih oživimo, ne treba se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije naših tjelesnih ustrojstava. Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja izazivaju promjene u tijelu.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti tijelo, da u potrebnim životnim situacijama, iskaže naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li pokret s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno arhiviranih sjećanja. Tako pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama. Ako uspijemo ponovo, oživjeti u sebi bolna iskustva i osjetiti istu bol, iste strahove, istu napetost mišića, nepokretnost zglobova, možemo novonaučenim pokretom, kao sredstvom obrane, riješiti unutarnje sukobe u sebi.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Treba znati padati" str. 65.
http://filozofija-svakodnevice.blogspot.com/2007/11/treba-znati-padati.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4854&pr=1
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen