Misao dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam. Tada zaboravljam kineziterapiju kao struku i predajem se dionizijskoj opijenosti svih mojih psiho- fizičkih stanja. Sinestezija osjećanja i osjećaja se širi bićem. Mirisi ovga ljetnog jutra dodiruju misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom obilježila sjećanja na zoru mojega života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječjih snova. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojima sam rasla. Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala pijeska od kojeg smo gradili kule i snove. Blaga poduka moga djeda, čovjeka koji me je učio životu ostavila je traga u mojim sjećanjima.
"Što je energija moje svijesti?" pitala sam ga.
"To je ono što osjećaš kada plačeš i kada se smiješ. Ona je pokazatelj stanja u kojem se nalaziš" odgovori je usmjeravajući me u spoznaju moga unutarnjeg svemira, u spoznaju mogućnosti koje se kriju u svakom čovjeku.
Stvaralaštvo obično povezujemo s umjetnošću u kojoj ono pronalazi svoj pravi izraz. Oslobodimo svoje umijeće iz geta nedodirljivosti, iz svijeta umjetnosti jer svaki čovjek nosi u sebi urođene nadarenosti, zatomljene mogućnosti, kojima utjeće na razvoj svoje stvaralačke inteligencije. Samo neki su rođeni da postanu mislioci, slikari, skulptori, glumci, muzičari, vrhunski sportaši. Svi smo rođeni s mogućnostima pokretanja, jer pokret znači život, kada prestane pokret, kada utihnu zvuci naše unutarnje harfe, kada prestanu treperiti zvijezde u našem svemiru tada prestaje i ovozemaljski život. Sposobnost pokretanja, kreativnost izvođenja pokreta, to je umijeće koje postoji u našem umu, od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Nesmijemo dozvoliti da naš svakodnevni pokret ostane u okvirima nasljeđenih sposobnosti. Razvijajući svijest o pokretu ulazimo u čudesni svijet njegovog umjeća i kreativnost, u nama sama od sebe, raste. Stvaralaštvo je čudesna mogućnost našega uma, kao tajnovita lijepa žena, željena, osvajana, karizmatična i nikada dokraja razotkrivena. Ona izaziva osmjehom, odbija pogledom, zanosi pokretom. Kreativnost idealiziraju oni koji je nisu spoznali u sebi, a oni koji su je istinski spoznali tvrde da je nekada kao sotona koja život pretvara u pakao, jer je misao o njoj prisutna i u trenutcima bez ideja. I onda kada nam se pričini da nas je nadahnuće napustilo, ono latentno spava u dubini našeg malog univerzuma, ono je uvijek tu samo ga treba znati probuditi i pretvoriti u izričaj duše.
Mi stavaralaštvo, tu često prikrivenu mogućnost, ne trebamo samo u trenutcima ljepote i pune inspiracije, ona nam je potrebna i u vremenu osobnih kriza, ona je nada u bezizlaznim situacijama, ona je snaga koja nas brani od monotonije i dosade svakodnevnog života. Ta mogućnost često ostaje skrivena iza našeg racionalnog uma, a onda iznenada, kao grom iz vedrog neba, zatutnji u našoj svijesti i zasja ljepotom nove stvaralačke misli. Da bi se to češće događalo moramo je u tim trenutcima prepoznati, osmisliti joj puteve razvoja i za nju zadržati vrata svijesti uvijek otvorena. Jedan od tih puteva neka bude i želja za umjećem pokreta.
Statistički gledano, najčešći sindrom " modernog građanina" je bol sustava za pokretanje. Za neke ljude je sindrom boli postao nepremostiva prepreka između utjelovljenog uma i tijela. Kada bi ti ljudi naučili slušati svoju unutarnju muziku, čuli bi i unutarnje vapaje, čuli bi zov njihovog, bolom uzdrmanog i uvrijeđenog, tijela. Razumjeli bi njegovu pobunu nakon dugogodišnje šutnje i tihog nadanja nekom priznanju, znaku ljubavi, nekoj emotivnoj potvrdi međusobnog pripadanja, svojoj svjesnoj spoznaji. Tada bi prepoznali u tom sindromu poziv na samoosjetilnost, samoosjećajnost i samorazumjevanje.
Ne tražeći pravi uzrok toj pobuni tijela, spoznavajući samo bol mnogi od nas slijede imperative o potrebi bavljenja sportom da bi ojačali svoja tijela i smanjili riziko od ozljeda i bolova. Sport je danas za mnoge postao nešto kao nova religija. A mi smo zaboravili osjećati molitvu kao pokret duše, kao treptaj srca, kao drhtaj uma u trenutcima nespokoja, tuge, žalosti, želje, žudnje. Religija ne liječi ona smiruje, a molitva sjedinjena sa treptajima našeg unutarnjeg svemira je kreativan čin našega uma, ona tada postaje lijek jer u tim trenucima ostvarujemo zagrljaj duše i tijela, uranjamo uistinu u svjetlosni zagrljaj dimenzije u kojoj postojimo. Sport nije lijek protiv bolova, sportom održavamo ono što smo svojom svijesti o tijelu i pokretu izgradili, sportom održavamo već ostvarenu geometriju tijela, pokret je živući arhitekt u nama samima koji dizajnira prostore naših zglobova, on je skulptor koj bez dlijeta kreira naše tijelo. U sportu, nažalost još uvijek nema univerzalne tehnike kojom bi tijelo zaista oslobodili od bolova.
Umjećem svakodnevnog pokreta izjavljujemo tijelu ljubav, osvajamo ga lakoćom, samosjetilnošću, samoosjećajnosti i samorazumjevanjem ga smirujemo i predstavljamo drugima njegovom punom ljepotom.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje " Kreativan izričaj" str. 151.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen