U potrazi za središtem duhovnog svijeta, u traganju za izvorom vjerovanja u nedokazljivost i nedodirljivost iskonske duhovnosti lutah pričama, legendama, mitovima napisanim zvjezdanim slovima ljudskoga uma. Tibetanska Shambala, podnožje Grčkog Parnasa, visine rimskog Panteona, beskraj sanjanog Raja je tajnovita snaga koja izvire iz pupka svijeta, iz središnje točke dinamike nebeskog vremena, iz točke na kojoj cvjetaju lovor i bunika, pupoljci svijesti i podsvijesti, točka u kojoj se od vremena bezvremena grle duša i materija. Smjenjuju se eoni, mileniji odlaze rijekom bez povratka, tisućljeća mjenjaju odore ljudske svjesnosti, stoljeća, destljeća, godine, mjeseci se uvijek i zauvijek zrcale u moći sadašnjeg trenutka. Antroplogija, antropozofija, neurologija, psihologija, fenomenologija grane znanosti koje nam svojim poetičnim tekstovima pišu istine o univerzumu čovjekova utjelovljenog uma, odaju nam tajne o poetičnosti čovjekova postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme, uče nas osluškivanju šaputave svjetlosti njegova bića. Na obroncima svjesnosti, u maglovitom oblaku spoznaje, iskri zamak u čijim odajama se još uvijek krije tajnoviti izvor ljudske duhovnosti, energije koja svojim neuništivim tijekom već tisućljećima stvara sretne trenutke ljudskog postojanja.
Svako svitanje mi sjajem jutarnje zvijezde iskre sreće daruje, onu daleko blisku, tajnovitu svjetlost koja se u mojoj duši gnjezdi i do sutona svojim sjajem u mojoj svijesti caruje. Treperava i još pomalo snena ona u klijetkama srca kapljice krvi u kristale pretvara, život u toj tajnovitoj rešetki budi i nježnim nijansama boja, simfonijom univerzuma još uspavanom umu šapuće, osjeti snagu leptiraste galije, ona u tijelu novo praskozorje rađa, u tebi, čovječe u čovjeku, nova zora sviće. Draguljima tog čudesnog trenutka ona, boginja ljubavi, mitska kraljica bisernog oblutka svojim treptajima pozdravlja sunce koje izranja na horizontu spoznaje, miluje nebo koje ljubavnim zagrljajem duše i materije kiti mladi dan, a duša i tijelo u tom nježnom sjedinjenju otvaraju okna duše i vječno blagu dušu eteričnog trenutka u nutrinu mog, misaonom energijom, osviješćenog bića puštaju. Zlaćane spirale, ti treperavi znaci mojega genoma, nutrinom se šire, a leptirići uma probuđeni tom čudesnom moći, razbijaju tišinu protekle noći i skladaju ljubavnu baladu kojom me, u svakom jutrenju, sa cijelim svijetom mire. U unutarnjem svemiru tada, kao zvijezde sjajne, zaiskre moga neba oči, ideje iz drevnog znanja iznjedrene me nose kroz prostor- vrijeme, odaju mi nove istine, potvrđuju stare životne tajne, dokazuju da u sretnom trenutku za čovjeka ne postoji nikakvo preteško breme, da čovjek u svom postojanju njedri svjesnosti sjeme. Leptirići lepršaju pred zrcalima uma, slijetaju na zvijezde, te čudesne svijesti moje kristalne cvjetove i na krilima svojim šire svjetskog znanja prah, skladaju svjetlosnu muziku u dubini duše i plesom svojim me svakodnevno odnose u nove spoznaje. U sutonu svakom sa zapada mi se večernjica smiješi, iskrice sreće skuplja u tjelesno vreteno da leptirići do jutra tkaju nove svilenkaste niti za mrežu novioga znanja, to čudesno tkivo u kojem će se iskriti nove, u zagrljaju znanosti izrasle, ideje. Promatram kako se opet pale lampioni noći, osluškujem melodiju satkanu od zvjezdanog praha, to zvijezda ljubavi tijelu, od hektike života umornom ali zbog zagrljaja znanosti i vjerovanja sretnom, uspavanku svira, dahom svojim gasi oči nutarnjeg neba i milovanjem svojim smiruje u zrcalima svijesti uzdrhtalost neurona, poetskim imenom krštenu kao lepršavost uma moga leptira.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen