taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 30. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše pred svitanje svijesti.




Pred svitanje svijesti svaka se duša uspinje Jakovljevim ljestvama ka svome Raju, ka jutrenju sretnoga dana. U svakom praskozorju se uvijek nove dimenzije svjesnosti grle, uvijek u svitanju zore nova iskra sa sunčanog neba najavljuje beskrajno i bezvremeno skitanje fizičkoga tijela obroncima jave i uranjanje u nove spoznajne obzore, u nova uzbuđenja koja ka novim iskušenjima hrle. Na tananoj kopreni od misli tada izrasta osjećanja osjećaja međa, na njoj cvjetaju novog znanja cvijetovi, maglovita mrena staroga nepostojanja postaje sve rjeđa, a na horizontu uma se naziru novi svijetovi. Ljubičasti cvijetovi, svilenkaste vlati izranjaju iz misli, množe se i oblacima spoznaje kao lađe plove, drhtavi i kristalnoga sjaja oni duši pričaju osjećajne priče, sanjalici u dubini srca šapuću odsanjane snove, tijelo pozivaju na uzbudljive pustolovine u treptaju oka, u sretnom trenutka kada na obroncima snenosti nova java sviće. To je čas buđenja u nedosanjanom snu, treptaj oka u kojem treba osjetiti, spoznati, razumjeti, doživjeti apsurdnost postojanja u trenucima zbilje, naslutiti zagrljaj različitih svjetova, uroniti u dubine novih dimenzija, prepoznati sva njihova svjetlosna lica, oćutiti nebesku vatru, osluhnuti mirise, simfoniju boja i nicanje novih spoznajnih cvijetova. Zavoljeti dan u kojem se budiš, zavoljeti misli i sjećanja, dozvoliti srcu da diše i slobodno poletjeti u zagrljaj svjetlosti i osjećati se lagno, letjeti beskrajem lepršavo kao nebeska ptica. U tom sudbonosnom trenu, u novom svitanju, u zagrljaju snenosti i budnosti, u svjetlosnom zagrljaju mirnoće i lutanja, u iskrenju života, u cvijetanju novog životnoga smisla, u Prometejskom spuštanju nebeske vatre u dolinu jave, u Sizifovoj upornosti se zauvijek gubi osjećaj besmislenosti i nestaju pitanja o životnoj uzaludnosti. U svitanju zore na horizontu svijesti iskri simfonija duginih boja, kristalni most na kojem se susreću san i java, most na kojem iskre uvijek nove dimenzije, čudesan svijet spoznaje u kojem se grle Prometej i Sizif i šapuću da sve što učinimo srcem nije uzaludno, da smo izjedreni iz nebeskog vretena da u toj vrtnji palimo uvijek nove iskre sreće i kotrljamo kristalnu kuglu postojanja trnovitim putevima ka zvijezdama.

http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/2007/11/pledoaje-naem-emotivnom-umu.html
http://o-apsurdima.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju Platonovog zvjezdanog neba.




Na zvjezdanim stazama unutarnjeg neba Anđeli se roje, malena bića satkana od svjetlosti vječne, na putevima među bljeskavim Platonovim idejama oni nevidljive svjetlosne mostove treptajima svojih krila grade, znam da postoje, a nikada neznam, a nije ni važno, kojom će njihovom svjetlosnom cestom moja duša krenuti sutra. Nitko nezna, jer Anđeli šute, nitko ni ne sluti što nam donose naša nova jutra, nitko ne odlučuje do nas samih u sretnom trenutku buđenja, u ovom danas i za nas nedostižnom sutra, nitko, do Anđela čuvara, ne vidi, ne osjeća, nezna što donose naša nova jutra. Na svakoj zvijezdi našeg unutarnjeg neba jedna nova ideja iskri, na svakoj novoj stazi se znamen duše krije, svaka nova ideja srce svjetlosnim zagrljajem grije, svako pitanje, svaka prepreka i zagonetka se znatiželjnoj duši iz beskraja uma osmjehuje. U dubini našega spiralnog vretena, u galiji satkanoj od svilenkastih vlati se kovčeg tuge i škrinja sreće krije, Pandorina kutija u kojoj je sjednjeno oboje, u jednoti življenog života, u ljubavi drevnoj ne djeluje rascjepljene, nema granica koje bezdan djele, ne postoji pitanje što je moje, a što li je, dragi moj Bože, tvoje. Na unutarenjem nebu svemirskog beskraja, na stazama Anđeoske svjetlosti našega prabića, nema osuda, ne postoje kazne, u svakoj iskri zvjezdanoga uma postoje tek samo predviđanja i mogućnosti razne, tišina, šutnja, misaoni razgovori se u nutrini duše pretvaraju u poeziju snova koju srce zvjezdanim slovima u knjizi sudbine piše, a lahor sanjanog života, sa oaza spoznaje i Anđeoske sreće, uvijek novim saznanjima puše. U zagrljaju zvjezdanoga neba duša novim pupoljcima cvijeta, uranja u svjetlost jednog novog svijeta, u perivoj snova u kojem klija svaka sjemenka novoga života, u kutku bezvremena u kojem se krije Anđeoska snaga naščih pradjedova, beskrajnost i bezvremenost nebeskog vretena i osjećanja osjećaja vječne ljubavi ljepota.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u kući bezvremena




Bio je prekrasan jesenji dan. Šetali smo gradom na Aari i uživali u podnevnom suncu. Einsteinova kuća je zablistala u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, njegova slika nas je pozdravljala sa jednog prozora.


Albert Einstein Kramgasse 49. Bern- CH.


"On je još uvijek stanovnik Berna i ove kuće" reče pjesnik
"I danas pedest godina poslije njegove smrti možemo pozvoniti na vrata njegova stana" rekoh zadivljena
"I činit će nam se da je samo trenutačno odsutan, da je možda otišao po novine ili skočio do patentnog ureda."Ušli smo u hodnik kuće i počeli se uspinjati stepenicama. Na prvom katu su dva ulaza, dakle dva stana. Na jednim vratima pročitasmo "Modeagentur Hot Couture", a na drugima ponovo Einstein.





Pozvonili smo i ušli u predivan prostor njegove dnevne sobe koju je Einstein 1909 napustio i više se nikada u njega nije vratio. Njegove slike na zidovima govore o vremenu provedenom tu, ali i o vremenu koje je on pretvorio u nama dohvatljivu dimenziju. On s kredom u ruci pred pločom na koju je napisao formulu koja je promjenila svijet, on privatno kao violinist, kao prijatelj, kao ljubitelj djece.



Na jednoj ploči njegovom rukom napisan citat "Teorija relativiteta je rođena u Kramgasse 49". Nasmješeno lice okrunjeno grivom od kose, fotografija sa isplaženim jezikom koja je postala ikona znanosti konzervirana u stan u kojem je on, prije nego je postao ikona, stanovao. Sve što nam se činilo da vidimo mi smo uistinu i čuli.
"Bog se ne kocka" glas je dolazio iz fotografije s isplaženim jezikom i ispreplitao se sa tonovima struna violine.
"Ovo je simfonija univerzuma." pomislih
"To je simfonija mog sna koji se još uvijek nije ostvario." začuh glas koji je dolazio s fotografije na kojoj Einstein zapisuje formulu E= m x c*.



Napustili smo stan i kuću puni energije koja se uvlačila u naše misli i ostala zauvjek dio nas.
U kući pored je restoran. Željeli smo nešto popiti. Tu smo još jednom osjetili magiju njegova imena. Na jelovniku pročitasmo "Einsteins- menu"
"To moramo probati" reče pjesnik

Donijeli su nam kuhanu šunku u sosu od senfa, farfalle u sosu od rajčica i salatu.
"To sam ja stvarno često tu jeo" Einsteinova misao se ispreplete s mojom.
"Kako se zvao restoran" upitah ga
"Zove se još uvijek Pastamania"
"To je moje Blato i tvoja mala kavana." reče pjesnik
"Tu sam ja smišljao formulu i sanjao o univerzalnoj teoriji koja bi ujedinila univerzum i misao" reče nam starac sjetno.
"Vi ste tvrdili da se Bog ne kocka"
"To tvrdim još uvijek. Onaj tko dokaže da strings ima gravitaciju taj će dokazati i moju tvrdnju."
"U našem vremenu smo doživjeli nastajanje Supernove"
"Ja sam je predvidio, ali nisam dočekao trenutak dolaska svjetlosti"
"Kada je konačno stigla, kao val pun čestica, uzdrmala se zemlja, zadrhtali svi mjerni instrumenti od svjetlećih iskrica smrtnog grča umiruće zvjezde."
"Energija ne nestaje. To je u isto vrijeme bilo rođenje nove neutroske zvjezde" vidjeh njegov osmjeh u misli koja me dotaknula "Ti i tvoj pjesnik ćete lutati vremenom do novog velikog praska i vidjet ćete svjetlo nad svjetlima i proći još jednom kroz vrata vremena i osjetiti misli koje se ujedinjuju s univerzumom i tada ćete mi povjerovati da se Bog nikada ne kocka"
Tu na granici između relativiteta i kvanta, između neba i planete, u sutonu koji nikada ne prestaje, mi nastavljamo slušati melodiju koju, s vremena na vrijeme, pokušava razbiti vjetar s nekih dalekih mora. Skidajući sve ono sa sebe, što nas čini nama, u onoj drugoj, našoj stvarnosti, tek ovdje u kući bezvremena sam spoznala prevaranta u sebi.



Sada sretna i umorna od dugog putovanja vremenom sjedim na hridi iznad mora i pozdravljam galebove. Arkadija me pozdravlja oblacima koji se kao ovčice šire poljima. Sunce pretvara njihovu bjelinu u blješteće putokaze. Grad Sunca širi svoje granice i postaje uistinu grad u kojem sanjam život. Oči neba, treperave i stvarne, postaju jedina veza između jave i sna. Vrativši se u varljivu stvarnost ja zatvorena u svom ludilu sanjam Grad sunca i arkadijski slobodne dane sretnog trajanja. To je nekada pustinja u kojoj pjesak pleše menuette, u kojoj svjetlost traje vjetrom i ubija nesposobne i proždrljive, a nekada je zvuk zvona bijelih ovčica koji dolazi sa obližnjih brežuljaka. U Arkadiji i gradu sunca treba znati živjeti, treba znati preživjeti, treba znati grliti zrake sunca, milovati vodu, plesati na vjetru i prepoznati oazu, svoje mjesto pod suncem u beskraju vječnog sna. Materija životnog u meni dobija svoj oblik tek istinskim sudjelovanjem u trenutku, tada osjećam spiralnu dinamiku i svjetlosni zagrljaja bezvremena. Osjećaj pretvoren u kičastu sliku, napisanu ili izgovorenu riječ postaje jeftina kopija pravog sna. Tragedija počinje onda kada više nema unutarnjeg dijaloga ili kada onima koji očekuju lažne simbole serviramo tek golu istinu unutarnjeg previranja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u snu o jednom snu.




Slijedim dinamiku misli i osjećam dinamiku zlaćane spirale i zakon zlatnog reza. U meni su sjedinjeni biskupski štap, Leonardova "Mona Lisa" i Dalijeva "Posljednja večera". Zlatni rez ujedinjuje dušu i tijelo, oblikuje spiralu od svih devet krugova kojima putujem vremenom, vraća me na početak kojeg nema i nosi prema kraju beskraja, beskonačnosti koja je jedino moguća u prolaznosti moga tijela. Oči božje, svjesno spoznati trenutak u meni, mi odaju stvarnost onakvu kakva jest, nose me na strunama velike svjetske harfe u prošlost i budućnost. Simfonija univerzuma je moja stvarnost, moj trenutak, moj život.
"Moram se još jednom vratiti u zemlju sunca." pomislih , a onda spoznah da ju cijelo vrijeme nosim u sebi. U zemlji sunca postoji aleja mislećih statua.




U svjetlosnoj dimenziji trenutka vidim skulpturu čovjeka razbarušene kose, koja mi plazi jezik i u ruci drži figuricu Kronosa.
"Njegova kosa je živa."reče pjesnik
"Dotaknut ću pramen"
"Pričekaj još malo. Čini mi se da nam želi otkriti još neku tajnu"
"Statue ne govore"
"One misle, slušaj misli pa ćeš čuti glasove tvojih pradjedova"
"Mit o pramenu Kairosove kose se pretvorio u novi"
"Trenutak je dobio pravo značenje u ovom novom neurološkom mitu"
"U onom davnom vremenu, vremenu prije našeg vremena, u vremenu kada je Einstein bacio stoljetnu Newtonovu istinu o sili gravitacije sa predstolja znanosti, kada su Planck i Kopenhaška škola ušli u tajne mikrouniverzuma izgledalo je da su se otvorila vrata u dubinu duše, u svijet našeg istinskog postojanja."
"Tada se dogodio kraj prvog svjetskog rata i Weimarska republika"
"Sjećam se, to su povjesne činjenice, ali šta hoćeš time reći"
"Tada su od Einsteina napravili " Tigra od papira", simbol koji je u umjetnosti i politici djelovao kao jedna vrsta proroka"
"Nisu ga tada razumjeli, ali nisu ga razumjeli ni kasnije. Ni mi ga nismo razumjevali."
"Postao je kult figura iako ga nismo razumjeli. Razumijemo li ga danas?"
"Danas ga nije potrebno razumjeti, danas je potrebno slušati misli koje su se podigle iz njegovog pepela."
"Jesu li to sjećanja ili mi sada saznajemo nešto novo?" upitah i sebe i njega u isto vrijeme.
"Činjenica, da je Einstein bio genije i da je imao čudesnu frizuru, je ostala misao koju srećemo u ovoj misaoni svakodnevno" odgovori mi pjesnik.
"Njegova kosa je postala jedan od znakova vremena u kojem je živio. Ja ga danas u svom svijetu poistovjećujem s Kairosom. Želim dotaknuti pramen kose koji je obilježio nastajanje jednog novog mita u povjesti čovječanstva."
"Dozvoli da te njegova misao dotakne." usprotivi se pjesnik




Neslušavši ga dotaknuh pramen kose i vidjeh njegovu misao, vidjeh nastajanje formula koja je promijenila svijet. 
"Vi ste stvorili trenutak." upitah
"Ne, ja sam ga samo spoznao"
"Zašto ste od svoje kose stvorili aureolu, koja sjaji već stoljećima?"
"Ti si dotaknula pramen, šta si pri tome osjetila?"
"Trenutak u kojem osjetih dobrotu ideje, revoluciju znanosti i vječnost personificiranu vašim likom"
"Je li to bio osjećaj sreće?"
"Vaša kosa je metafora za energiju koja traje već stoljećima"
"Jednom mi je jedna mala djevojčica napisala pismo s željom da joj odgovorim da bi bila sigurna da postojim. Vama se ovo čini sigurno čudnovato, pisala je, ali cijeli moj razred misli da ste vi samo jedna figura iz stripova."
"Jeste li joj odgovorili?"
"Poslao sam joj moju fotografiju na kojoj je moja kosa puna elektriciteta stršala oko mog lica"
"Vi ste bili u svom vremenu personifikacija Kairosa"
"Ti si prva koja mi to kaže. Drugi su me nazivali genijem, poetom, muzičarom, ali me nitko nije utjelovio u antički mit."
"Vi ste stvorili mit"
"Mit je stvorio mene. Putovanje vremenom te vratilo skoro na početak. Bila si na vratima vremena, osjetila si svoju četvrtu i petu dimenziju. Sada si tu u aleji statua koja je nastala snagom misli i ljepotom svjetlosti. Nošene njenim valovima ljudske misli nadmašuju konstantu, postaju brže od brzine svjetlosti." njegove misli su postale vidljive u odsjaju sunca koje je trajalo nad nama.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html
 
http://dinaja.blod.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze srodnih duša u zemlji sunca




U Zemlji Sunca, na vrhu svijeta osluškujući simfonijiu univerzuma odživjeh najljepši ples duše i tijela, zagrljaj srca i uma. U tonovima svjetlosne muzike osjetih snagu i ljepotu tuđih misli, vidjeh sliku Borisa Pecigoša, doživjeh sjedinjavanje srodnih duša. Ne radeći ništa ja učinih sve. Vidjeh drvo spoznaje na kojem ne rastu jabuke, nego svi mogući plodovi ljudskoga uma. Tajnovitost Raja pređe u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko nas samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane dio unutarnjeg svemira.  Život, koji nisam naučila misliti, ostaje kaos pun pojedinosti i one onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći život, počela sam osjećati njegovu ljepotu. Svi su se njegovi djelići stopili u prekrasnu istinu punu nijansi boja i tonova inače nečujne svjetlosne muzika. Tako misleći osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana znanosti. Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane u krošnju svijesti, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. U aleji, na izgled kamenih statua, osjetih izvor i tok i ušće svjesnosti. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?

Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između Platonovog običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako sretan trenutak, moje ovdje i sada, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo sanjanoj, od velikih umova iznajmljenoj, vječnosti. Vječnost je karusel želja, žudnji, snova koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U toj dimenziji moj unutarnji sat prosipa zrnca pijeska ritamom  mojih misli i osjećaja, odbrojava moje vrijeme i sjedinjuje me sa vrtnjom velikog svjetskog sata, sa spiralnom dinamikom svjetlosne dimenzije prostor- vrijeme.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u carstvu superstruna..





Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim osjetilima spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske svijesti" osjetih da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost, zakoračiti  u trenutak iza dugogodišnje iluzije o njoj.
Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, sanjani vremenski stroj me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije. Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja nebom, svijetli bojama njihovih dimenzija. Promatram planetu iz rajske perspektive i čujem njen smjeh i vidim njenu sreću u maglovitom oblaku punom nijansi prekrasnih novih tonova ljudskog postojanja.
Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora fizike koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.
"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."

Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."





Moje misli postaju za mene vidljive. Izrastam iz nebeskog cvijeta i skrivene dimenzije, o kojima sam u mom stoljeću čitala, odjednom ispuniše moje postojanje. Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.
Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju, možda je to zov čuvara oceanskih dubina ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.


Ja tek sada u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči.


Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma.


Dienstag, 29. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju beskonačnosti.






Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki sam za sebe samoga stvara, sam ga  kultivira i brani. Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam osjećati osjećanje osjećaja, naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati kvalitetu mojega života i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati osjetiti, treba joj dozvoliti da se kao zlaćana spirala širi dušom i tijelom. Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje crno- bijelog mačka pred zatvorenim vratima, otvaranje latica ruža u vrtu pred terasom, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica:
" Nad našim gradom vila kliče, kako si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su osjetila, moja okna u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu. Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela čuvara, simbola svjetlosti i snage koju nosimo u sebi. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i ljubičastom sutonu. To je svijet cvijeća, mirisa, misli, osjećaja i muzike. Mi živimo ljubav i volimo snove.
"Razbojniče" bezimeni pjesnik prekida moju misao"ovo vrijeme je tren za šetnju. Sunoćavanje nas zove svojim svjetlosnim valovima da simfonijom boja osmislimo dan"
U takvim trenutcima naš život postaje san i mi obično zagrljeni slušamo muziku vjetra u prastarim krošnjama drveća, osjećamo Anđeoski dah bezvremena na licima i dodir prstiju beskonačnosti u srcima. Put je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i naš ljubičasti san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u kristalnom krugu postojanja.




Kada izranjamo iz svakodnevice i odlazimo na putovanje beskrajnosti novih spoznaja uranjamo u vrtlog nebeske preslice i koračamo svjetlosnim mostom među planetama. Plava ljepotica i mjesec lutalica nam postaju suputnici i sugovornici na stazama bezvremena. Jezik kojim tada govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Njegove riječi su prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu i uranjaju u dubinu, u srž postojanja. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u dijalogu bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u svjetlosnoj dimenziji sretnog trenutka, u prostor- vemenu osobnih ideja, iskrimo u vrtnji nebeskog vretena, osjećamo tajnu šifru našeg genoma i sve je "deja vu" efekt i sve je uvijek novo, u treptaju oka koji se ponavlja i traje. Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije. Naš život nije novela, nije ni roman, nije ni poezija, naš život je vrtlog prostor- vremena i zagrljaj duše i materije, naš život je kristalna rešetka iznjedrena iz preslice sudbine.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh.
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno sjedinjenje u savršenstvu snova. I više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ", a još manje odgovori:
" Ja te volim."
Ljubav je peta dimenzija, sila teže u mikrosvijetu svijesti, graviton u strunama osjećanja osjećaja, ljubav je svjetlosna dimenzija u kojoj se grle duša i tijelo, prostor- vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu već pomalo "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je u svakom praskozorju novi izazov utjelovljenom umu. 
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš." šapnuh u svjetlosni krug postojanja.
Kristalno jasna slika trenutka zatreperi u očima boje sna.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i alkemijsko vjenčanje.

 
 
 
 
 
 
 
Nema je ne postoji tamna strana mjeseca, osjećam kako polako razumijem tu istinu i zamišljam se u vrtlogu vremena, u onoj točki svemira iz koje bih mogla promatrati tu srebrenkastu kuglu sa svih njenih strana i vidjeti njen puni sjaj. Izrastam iz prostor- vremena, prerastam granice konačnosti tijela i postajem divovska sjenka mene same. Grlim tog noćnog lutalicu i osjećam drhtaje njegova srca, osjećam vulkan nutrine i pješćanu obalu njegove vanjštine. Obasjan suncem on blješti u mojim rukama sonatom svoga sjaja i dozvoljava mi da s njim zaplešem onaj davno željeni ples. Šapućem mu uzdrhtala srca o snovima koji noćas postaše trenutak istine, o nitima koje se isprepleću u tkivo alkemijskog vjenčanja sa početka priče. Na oltaru snova uranjam u zagrljaj njegove sjenke i postajem dio prabića iz kojeg sam iznjedrena. U tišini drevne mudrosti osjećam sudbonosni poljubac bezvremena, a na dlanovima cvijetanje buketa nebeskih cvijetova. Stigoh na početak priče da osjetim beskraj njenog trajanja. U haljini od ljubičaste pjene stojim zatvorena u nepostojanju znanja i otvorena u zagrljaju vjerovanja. Kroz vitraže duše osjećam probijanje vječnosti u ovaj trenutak konačnosti.
 
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i tuga malenog Bambia.






U zagrljaju praskozorja ušetah bosonoga među vlati trave i osjetih svježinu kristalnih suza noći, osjetih zagrljaj duše i tijela u iskrenju jutarnje rose i disanju cvijeća. Udahnuh miris sa latica još usnulih ruža, pomilovah jasminov san, osluhnuh cvrkut sjenice u već ocvalom jorgovanu i zaronih sretna u novi dan. Tišina ovog predivnog svitanja me zagrlila sunčanom zrakom u kojoj primjetih dva velika uplašena oka. Zastadoh i pružih dlan, iz grma tek naslućivanih pupljaka ljetnih ruža k meni izađe maleno lane, bambi iz Diznijevih priča. Spustih se na travu, osjetih drhtaje njegova srca i mekani jezik na otvorenom dlanu. U pogledu tog prestrašenog bića vidjeh sjenku tuge i suze bola. Kao maleno djete me je pratio travnjakom, preko terase u stan i onda smireno pio mlijeko iz ruke. Par trenutaka kasnije se sklupčao u na tepihu, pomilovah njegovo malo tijelo i osjetih kako miran tone u san. Upitah se o čemu li sanjaju tužni Bambiji?



Nazvala sam dežurnu veterinarsku službu i oni su ga odnijeli u prihvatilište za siročad. Majku su našli mrtvu na cesti koja vodi u obližnju šumu.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i noćna straža.






Ova noć je bila puna mjesečeva sjaja u odlasku. Smiješio se taj svemirski lutalica i prosipao latice nebeskog cvijeća na stazu sna. Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako da zavaram još jednom ocean, da se poigram sa kapljicama te čudesne vode, da probudim usnule Sirene, da dozovem stražare na vratima njegovih dubina, da dokažem tebi i svijetu da samo mijena stalna je. Uzavrela tišina je budila dušu i pozivala ju na slavlje osjećanja osjećaja. Stajala sam na terasi i tražila zvjezdani put ka dalekom gradu u kojem ti noćas snivaš. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana u bezvremenu trenutka.



Vidjeh polje tulipana i kanale koji se slijevaju u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i u obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i u tišini moga pogleda. Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice tog sretnog treptaja oka. U kristalnoj prizmi osjećanja osjećaja naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegvih dubina, vidjeh tebe u pred slikom "Noćna straža". Mjesec se još uvijek smiješio i pričinjalo mi se da čujem šapat iz davnina, istinu o vječnim mijenama, istinu o nama u zrcaljenju univerzuma. Trenutak iluzije je trajao i ja utonuh u sretan san.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i Dalievo rastopljeno vrijeme.






Vrijeme prolazi, ta čudesna rijeka bez povratka odnosi trenutke u ocean snova i vraća ih svemiru kao maglićaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorac uspomena. Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek istim pupoljcima, a leptiri žive samo jedan dan. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek uveo u doživljaj metafizike i nadrealizma. Njegove slike uz muziku Pink Floyda i tekstovi o sjedinjenju prostora i vremena u svjetlosnu dimenziju trajanja, o teoriji kaosa, fraktalima i širenju svemira otvorili su mi porte nekog novog svijeta. Uranjam u Dalijeve rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam oluja ruža. U toj čudesnoj oluji osjećaja zaustavljam vrtlog sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovo ovdje i sada, u purpur snova.




Osjećam buđenje u novom snu, putem svile doplovi čudesna kočija, nadahnuće drugog umjetnika izrasalo iz inspiracije Dalievog nadrealizma. Čudesni su putevi ljudskih duša, umijeće umjeća sjedinjeno u trenutak umijeća doživljaja umjetničkog dijela donosi uvijek miris ljubavi. Ples leptira u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja osjećam ono što sam utapljajući se u mirisu ruža uvijek osjećala, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi, ali dijete se uvijek iznova mirisom ruža u meni javlja.
Tišina srca mi miluje dušu, sjenka njena sklada pjesmu ovu, riječi se slažu u ljepotu novu, sa izvora sreće snoviđenja dišu, treperave strofe tvome srcu pišu. Odrastoh do djeteta snenih očiju, osjećam ljepotu razigranog srca, vidim leptirastu kočiju, sanjam život u kojem sreća frca. Roji se sreća oko moje duše, leptirići mi donose ljubavno sjeme, vjetar zlatnim snoviđenjem puše, ono čudesno, rastopljeno vrijeme. Na vrpcama zlatnim istina se nježi putokaz srcu u život vječne sanjalice. Leptiri trepere, sreća suncem sniježi, beskrajem ove čarobnih osjećaja ravnice. Vjetar šumi davno slušanu baladu o ljubavi dva malena leptira, o duša zaljubljenih skladu, lepršavom pjesmom srce moje dira ostavlja poljubac lepršavog leptira.




Pročitah ponovo ovu davno napisanu pjesmicu, u uglovima srca osjećam drhtaje probuđenog djeteta, osjećam život kao vječni san, da zakoni klasične fizike ne vrijede u unutarnjem svemiru, osjećam da čvrste živuće materije nema, da je sve u meni, tebi, njoj, njemu energija koja izrasta iz tajnovitog izvora na vratima bezvremena i da iz trena u tren mijenja oblik, da postaje kapljica rose na ružinoj latici, zrnce pijeska na plaži oceana, pjenušava kupka sreće u sretnom trenuku buđenja, zvjezdani prah mikrokozmosa, kristal u kapljici krvi, svilenkasta struna osjećajne harfe, zlaćana nit iznjedrena iz preslice sudbine, simfonija boja, sonata mirisa, ljubav, život nemjerljiv i nedokazljiv, ali uvijek iznova moguć u zagrljaju svjetlosne dimenzije postojanja.  


http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u dubini duše.





Dogodilo se onoga dana kada si mi laticama ruža kitio kosu, dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se zvjezdanim suzama, dogodilo se da bi se dogodila ljubav. Govorio si tišinom, a nebo je sviralo najljepšu sonatu od snova. Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag. Voliš li me? Glupog li pitanja, začuh odgovor u drhtaju tvoga srca. Osjetih te u sebi, osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog mora i pjenušavu kupku sreće u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i ovog sretnog trenutka buđenja iz trnoružicinog sna. Pomiri se sa prošlošću, začuh šapat srca.




Duša je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi jurišanje sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomene i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravom vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja, začuh šapat Kairosa i dotaknuh njegov pramen kose. Na obrocima svijesti i podsvijesti izroni osmijeh boje sna. Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom obzorju, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u očima boje sna. Noć je kapala srebrenim nitima na opustošenu dušu i ja osjetih nicanje novih pupljaka, osjetih miris maja i lepršanje davno usnulih leptira srcu. Tišinu je narušavala jedino mjesečeva sonata i poezija zvijezdanog neba. Dogodio se rat duše i njene sjenke da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući šutnju svjetlosne muzike koja nas je pozivala na ples u vrt pun nebeskih cvijetova. Koračali smo tepihom satkanim od krijesnica i svilenkastih niti iznjedrenih iz vrtloga preslice sudbine. Svemir je zatitrao simfonijom srca i mi utonusmo u ljubičasti san koji još uvijek sanjamo.

http://dinaja.blog.hr/

Montag, 28. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u vremenu poezije ruža.





Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno lelujavo more, a vjetar donese miris ljubavi.



Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević


Udišem ljubav i srce titra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce mirisom ruža iz vremena poezije ruža. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života. Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.


Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.

Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, u oluji ruža slušala poeziju ruža "Volim te malena moja", šaptao je vjetar laticama ruža. Tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana zauvijek otišla iz poezije ruža, tražeći izvor ljubavi i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav.
 


To je bila samo poezija ruža.

"Od kuda dolazi ljepota" Dijana Starčević, zbirka pjesama, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=16646
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28340

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju svjetlosti i tmine.




Rastem, sazrijevam, dozrijevam već godinama, desetljećima i još uvijek tražim istinu. Istinu? Što je istina? Čija istina? Cilj je put, rekoše drevni mudraci i ja sam još uvijek na trnovitom putu ka zvijezdama. Zašto ne volim okus čokolade? Nalazi li se odgovor u čokoladi ili u nekoj sklopki u mom mozgu? Danas pročitah tekst o dodirima koji iritiraju, dodirima koji izazivaju neugodu, o dodirima koji narušavaju harmoniju kristalne kugle našeg postojanja. Dodiri stranaca, dodiri nepoznatih, dodiri vremena, dodiri vjetra, dodiri sunčane svjetlosti, sve su to dodiri koji u nama izazivaju akcije i reakcije, dodiri koji našu kožu pretvaraju u gledaoca, promatrača, slušaoca, sanjara ili u ratnika svjetlosti, borca protiv uljeza u našu intimu, viteza koji poseže mač svijesti i reže gordijski čvor te neugode. Vanjska osjetila i osjetilnost na vanjske podražaje su osnovna svojstva koja naslijedismo od naših predaka koji još nisu imali svijest. Koža, organ osjećanja osjetilnosti dodira, je iznjedrena iz prve čelije i zajedno sa mozgom se razvilala, prolazila sve embrionalne oblike do izrastanja u djete koje porodom ulazi u svijet drugih podražaja univerzuma. Dodiri i milovanja majčinih ruku su nas smirivali, izazivali osmjehe na djetinjem licu, odnosili nas u snove. Zar pri prvim plesnim koracima nismo uživali u dodirima nama tada nepoznatog bića? Zar onda nismo grlili i dozvoljavali zagrljaj ne razmišljajući o intimnoj sferi i narušavanju kristalne kugle postojanja? Da, to je bila jednostavno zaljubljenost djetinjeg srca, srca koje je živjelo bez predrasuda, bez opterećenja normama, bez nametnutih mu zakona o branjenju intimnosti.
Zašto dodiri nekih ruku danas u nama izazivaju neugodu? Zar to nema veze sa sklopkama u našem mozgu, onim tajanstvenim sinapsama koje umrežavaju djelotvornost našeg mozga? S godinama smo naučili da postoji intimna sfera, čitali smo da Nikola Tesla nije dozvoljavao nikome da mu priđe bliže od kružnice radiusa 60 cm, u bankama, poštama i drugim ustanovama postoji umjetno stvoreno odstojanje, crvena linija koja postavlja granicu i ograđuje onoga iza nas i ne dozvoljava mu da uđe u našu kristalnu kuglu postojanja. Odgoj, znanje i stvaranje novih motoričkih i osjetilnih karata u regijama mozga su u nama stvorili odbojnost prema blizini nepoznatih i tako automatski nepoželjnih osoba u našoj intimnoj sferi. Autorica teksta, koji danas pročitah, naglašava da još uvijek voli dodirivati bebače, pa zar to nije dokaz da vjeruje da joj isijavanje energije nevinih malih beba ne može naškoditi. Redaju se tekstovi o međusobnoj ljubavi, o širenju božanske energije, o tome da smo svi djeca božja, piše se o univerzalnoj kozmičkoj energiji koju prenosimo dlanovima, a onda dodir postaje problem, stvara neugodu, izaziva agresije.




Možda odgovor leži u drevnoj mudrosti, contraria sunt complementa, pa nas energija oni sličnih nama iritira, izaziva u nama akciju odbijanja, kao što se elektroni u dubini jezgre atoma odbijaju i traže protone da bi došlo do pozitivne reakcije. Zagrljaj svjetlosti i tmine to je osnovni zakon iz kojeg je izrasla ljubav, a mi nosimo u sebi jedno i drugo, pa ako u nekome od nas prevlada svjetlost ne može se sjediniti u zagrljaju sa svjetlošću drugoga bića. Ako u nama prevladava tmina bilo bi previše mraka u zagrljaju sa tminom drugoga bića. Razmislimo li o tome pokušat ćemo u sebi samima, u svojoj kristalnoj kugli prevrednovati harmoniju, izbalansirati svjetlu i tamnu stranu naše svijesti i tada biti zahvalni onima čija nas blizina iritira, upitati se što je to što nas odbija od njih. Od njih možemo naučiti osjećati sebe i u sebi ostvariti skladan ples svjetlosti i sjenki, doseći savršenstvo vječne vrtnje nebeskog vretena uroniti u spiralnu dinamiku i iz trena u tren u sebi samima stvarati simetriju i asimetriju svojih fizičkih i psihičkih stanja. Zakon zlatnoga reza, četverodimenzionalnost naše svijesti, dinamika naše zlaćane spirale, muzika nebeskih sfera, simfonija boja, melodija morskih orgulja, sonata mirisa, svjetlosni zagrljaj našeg unutarnjeg neba, zvjezdana poezija naše duše to je ono što u našoj spoznaji stvara harmoniju postojanja u ovome ovdje i sada i sjedinjuje nas sa beskrajem i bezvremenom univerzuma. Kada tu snagu osjetimo u sebi onda nas ne može površni dodir tuđe ruke izbaciti iz sklada naše duševno- tjelesne harmonije.  

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u bezvremenosti ljubavi i lakoći dječjeg sna.







Na vratima vremena ulazim u bezvremenost davnog sna, probuđena mirisima vjerovanja u lakoću postojanja sanjam život i živim san. Zaustavljena u sretnom trenutku osluškujem zvuk Panove frule i utapljam se u ljubičastim bojama moje unutarnje Arkadije. Oživjelo srce moje udiše svjetlosni miris vječne poezije i budi uspavano djete u dubini beskraja tvoje duše koja me uvijek odvodi u kraljevstvo zamišljanog raja u carstvo poetičnosti ljubavnog izričaja. Zagrljena toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima nježnih boja željenog svitanja ja sneno uranjam u tišinu tvoga bezvremenog sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, ti si duša mojih snoviđenja, krijesnica koja razbija tonove tmine i u ovom bezvremenom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane blizine.

Zagrli me svilenim velom satkanim od ljubičastih niti naših vječnih snova. Ti koji znaš koliko duboko uranja iskra tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra u vulkanu duše iz kojeg lava divnih uspomena još uvijek suklja. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, da, ja sam ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su vile jedne ivanjske noći povele sa sobom na vilinsko jezero koje se krije na vrhu svijeta u srebru mjeseca lutalice, da ja sam ona koja sklada mjesečevu sonatu u tvojim samotnim noćima. Zagrli me snovima u kojima živi samo ljubav, vječna vatra sa ognjišta na kojem smo djelili prve besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me dlanovima, dodirni moje usne usnama čiji okus još uvijek blješti u sjećanjima, usnama koje mirišu na ukradene trešnje iz susjedovog vrta, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima svojim, dok ja uspavana na ležaju od maslinova drveta čekam da se vratiš na pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka koju još uvijek nosim oko srca spletenu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije natemu, agonije i ekstaze na izvoru umijeća.




U plesu uspomena, u igri pamćenja i sjećanja, u vrtlogu nebeskog vretena, u zagrljaju legendi i bajki, na dlanu vremena blješti izvor Kastalske vode, vrulja vječnog nadahnuća. Njegova bisrina iskri snagom Mnemozinih kćeri, svaka kaplja u sebi krije čudesnu moć, u svakoj iskri svjetlost koja osvijetljava neznanja noć. U svjetlosnom zdanju ljubavnoga hrama, sunčeve zrake svakom živom biću toplinu srca daruju, nektar iz nebeskog cvijeća u dušu slijevaju, iskre zvjezdane pute da na životnim stazama nikada ne zavlada tama. Tu na izvoru dobrote, u točki prividnoga mira, na mjestu gdje dodiruju se sve strane svijeta, Anđeo blaženstva nad ljudima bdije, nebski orao zlatni prah života sije, Aleph zatvara svoj tajanstveni krug u kojem nema ni početka ni kraja, tu blješti ljepota i vječna ljudskih duša dobrota. Tu nema darivanja ni uzimanja, nema davanja ni uzimanja tu je sve oduvijek i zauvijek tvoje i moje, tu cvjetaju lovor i bunika, tu se grle svjetlost i tmina tu izrasta za ljudski život najmoćniji lijek. Ljubav iznjedrena iz plesa boginja božanskog umijeća, tu se oduvijek iskri životna sreća, tu se grle sutoni i jutra, tu su sjedinjeni jučer, danas i sutra. Na dlanu vremena, u zagljaju noći i dana, u kristalno jasnoj vodi sa drevnoga izvora se krije ljubavi i života moć, sa tog čarobnog mjesta uzlijeću zvjezdani šapati i prosipaju poeziju svjetlosti koja svaki trenutak u životu svakoga čovjeka, umijećem umijeća i svojom tajnovitom snagom bezvremenom prati.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u gotičkoj sobi.





"I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa."
(Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)


Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.




Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke. Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvrene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastom putu oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje  noćne tišine. Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljice rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša? Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u svjetlosni zagrljaj tvog umijeća življenja.  
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u kolibi od snova.




Ljeti bi moja koliba imala suncobran od šumskog granja, a u jesen vrtić na vanjskom prozorskom podboju: malo mahovine optočene biserima kiše i po koji šebojev cvijet što odiše bademom. No zimi, kad jutro strese svoje kite inja po smrznutim oknima, s kakvim bih zadovoljstvom promatrao putnika, koji negdje daleko na rubu šume, jašući konja odmiče i postaje sve manji i manji u snijegu i magluštini. Pa kad rasplamsali oganj večerom zamiriše od snopića brinja, o, što bi tada pod strehom kamina bila milota čitati drevne ljetopise o junacima i monasima, koji su tako čudesno prikazani te misliš da se jedni još uvijek bore, a drugi još uvijek mole. A noći, u one tmurne i sinje časove što već najavljuju praskozorje, ja bih, obuzet slatkom spokojnošću, osluškivao kako moj kokot u sav glas kukuriječe i kako mu drugi s nekog majura prigušeno odgovara, kao čuvar što bdije na straži pred usnulim selom. O, ti moja muzo, koja si izložena olujama života, kad bi nas kralj u svojoj palači čitao - taj lenski gospodar tolikih dobara, što ne zna ni broja svojih dvorova - odmah bi nam poklonio jednu kolibu.


Aloysius Bertrand (1807.-1840.)
GAŠPAR NOĆNIK
(prijevod s francuskog: Vladislav Kušan)

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i san ljetne noći.



Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi velikog svjetskog teatra, u zagrljajuju tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave treperavo ljudsko srce radosno u renesansnu priču ulazi, veselo iskri melodiju vilinskoga sjaja i zaneseno zagrljajem nebeskog vretena sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Noć punog mjeseca, koreografijom svjetlosti i sjena pretvara tu predstavu u nezaustavljivu bujicu punu žudnji, želja i čežnji, u tajanstveni ples oživjelih uspomena, u kristalno jasnu sliku beskrajnosti sna. Srce uzdrahtalo pjenušavom milinom oceana snova, trepravo uranja u tišinu tmine, pali krijesnice na mostu sudbine, nečujnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. San ljetne noći, renesansna vilinska priča iskri na sceni trenutka, budi u svakoj duši svjetlosna prabića, odjeva ih u odore sreće, ljubavi i sanja i uzavrelim osjećajima, viliskim plesom drevnih snviđenja ka svitanju novom koraća. Spiralnom se dinamikom životna energija u srcima punim uzbuđenja u odnose zlatnog reza postavlja i bez kraja u početku se nikada ne zaustavlja. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, nema unutarnjeg bjesa usijanih glava koje vječno ljudima sude. Tišinom šapuće čarobna šuma, vilinskim glasom pjevuši tmina u svjetlošću razigranoj duši.




Sjećaš li se onog davnog trena kada sjeđasmo na rtu oceana snova i osluškivasmo pjesmu morske djeve na leđima delfina. Čudesna je to bila melodija, muzika iznjedrena iz oceanskih dubina, pjevana zlaćanim glasom drevnog vjerovanja, glasom beskrajnih tišina, glasom koji je burno more ukrotio i zvijezdane treptaje neba na čas umirio. Probuđen ljepotom tog vjekovnog zova, uzdrhatao  između zemlje i mjesečeva sjaja Kupido strijelu od ljubavnih sanja tako snažno napinje kao da želi jednim jedinim strijelom deset tisuća srca prostrijelit. Strijela je pogodila samo jedan nebeski cvijet cvijet satkan od pjeska i pjene, cvijet bijel kao mlijeko. Od dodira strijele iz bisera zaiskri eksplozija boja, grimizom crvenim odjenu cvijet i pretvori ga u ljubav. Kapljica soka iscijeđena iz njegovih latica pretvara svako ljudsko srce u najvredniju posudu svijeta u izvor vječne sreće, u fontanu svjetlosne dimenzije, u drhtavi ples struna bezvremena.





Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce ljubavnim pupoljcima se kiti i vraća se u svoju odaju tišine. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu vilinski ples. Beskraj blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje rajski vrt pun ljubavnog cvijeća. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog beskraja, snagom svoje volje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje i vraća u renesansni san ljetne noći u vilinski zagrljaj dobre sudbine, u svilenkasto tkivo osjećanja osjećaja ljubavi.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html

http://dinaja.blog.hr/

Sonntag, 27. Juni 2010

Varijecije ne temu, agonije i ekstaze na obroncima smaragdne rijeke vremena.




Sjedimo na obali velike smaragdne rijeke i ne gledamo ni u šta, ne mislimo ni na šta, samo sjedimo i držimo se za ruke, sjedimo i osjećamo blizinu kao svilenkasti veo koji nas brani od prolaznosti vremena. Tvoja zelena dolina je Arkadija mome srcu, rijeka tvoga djetinjstva je san iz kojega se više nikada ne želim probuditi, zelena rijeka je šapat bezvremena, osluškujem njen šum i čujem tišinu Hutovog blata, tišinu močvare u kojoj smo se igrali sa barskim pticama i brali cvijetove nezaborava. Bili smo i ostali djeca, sanjari na obroncima prolaznosti, vječni putnici u kapljicama te čudesne vode. Tamo gdje rijeka grli more, u delti na kojoj se otvaraju porte beskonačnosti, tamo osjetismo da nam je sudbina sklona i da sirene pjevaju odu bogu mora, a ne zaustavljaju nesretne moreplovce na putu ka Itaki. Stajali smo satima u zagrljaju mirišljavog protoka sna, uživali smo u svjetlosnoj dimenziji koja je izranjala iz naših milovanja i nosila nas u vječnost, u sljedeći trenutak, u okrilje bezvremena. Jesmo li mi rijeka, upitah da razbijem tišinu, tišinom si mi odgovorio, tek kap u beskraju sna. Zaustavih misli u točki kristalne kugle da osjetim snagu Alepha. Osjetio si moju želju i šapnuo, svaka točka je središte želja, žudnji i čežnji. Vidjeh ekspoziju boja, začuh sonatu od snova, osjetih svjetlosni zagrljaj bezvremena i strasti iz kojeg u svakom sretnom trenutku izranja ljubav. Volimo se tišinom bezvremena, milujemo se šutnjom beskonačnosti i znamo, osjećamo da možemo poljubce pretvoriti u cvijetove vječne tišine koja na usnama iskri poezijom sna. Volimo se tišinom uzburkale smaragdne rijeke i beremo cvijetove davnih snoviđenja i vjerujemo u nebesku pticu i anđela sa četiri lica, anđela koji bdije nad sretnim trenutkom našeg postojanja.  Na sceni bezvremena u dolini rijeke vremena promatramo ples duše i njene sjenke, vidimo igru svjetlosti i tmine, osjećamo svjetlosni zagrljaj prostor- vremena i spoznajemo da doista živimo u ovom ovdje i sada, da nas muze sa Olimpa daruju kapljicama vode sa Kastalskog izvora i da nam nebo zvijezdanim slovima piše poeziju u kristalnu knjigu sudbine. Duša ovog sretnog trenutka, tajnovita brodarica naše životne galije, ulijeva naše osjećaje u Mnemozininu rijeku i ne dozvoljava zaboravu da obriše predivne slike ovog jutrenja na obali smaragdne rijeke vremena.

http://dinaja.blog.hr/