Svjetlost i sjenka se grle nijansama boja, one u ružićastim tonovima simfonije naše duše plešu svoj vječni valcer iznad oblaka našeg unutarnjeg svemira, plešu osjećajni tango u dubini naše duše, miluju se na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u sjećanjima, sjenke prohujalago vremena u uspomenama. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka nam uzvraća osmijeh, tuguje s nama, plače s nama, sjenka nedohvatljiva, vječno razigrana, tajnovta i stvarna, sjenka treprava i snena je cijeli život uz nas, poigrava se s nama, bježi ispred nas, u sutonima postaje sve dulja i dulja, sve postojanija, ali zauvijek nedodirljiva i neuhvatljiva. Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni svemiri našeg postojanja, mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše ljubavi, sjenke naših duša, sjenke prošlosti, sjenke osjećanja naših se kriju u dubini svijesti, taj vječni valcer naše nutrine, je tajnovita igra sa mislima i osjećajima, sa zrakama sunca naše spoznaje. Svijet svjetlosti i sjena se krije u kristalnom labirintu naše svijesti, tu se kao u prizmi prelamaju svjetlosne zrake u čudesan spektar nepostojećih boja. Na toj pozornici se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta, najljepša zvijezdana poezija unutarnjeg neba, najtajnovitija drama s vječnim pitanjem biti ili ne biti, a pod reflektorima spoznaje izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo. Svjetlost u našoj svijesti, izvire iz misaone vrulje znanja i sjedinjuje se sa oceanom spoznaje, sa morem teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke, te tajnovite ponornice naših osjećanja, vječne buntovnice u šaputanjima umnog i emocionalnog u nama, izviru sa vrela vjerovanja u stare dogme, one drevne istine koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene. Igra svjetlosti i sjena, taj nezaustavljivi ples spoznaje i svijesti, tisućljetni valcer ljudskih duša je najtajanstvenija predstava univerzuma, koja se kao čudesna slika zrcali u našim osmjesima, našim pokretima, našim razgovorima. Mi smo svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju neba, u svjetlosnoj dimenziji svemira vječna i snena igra svjetlosti sjena.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#262
http://dinaja.blog.hr/
6 Kommentare:
pa naravno, o tome se i radi :) svjetlo bez sjene ne može, ni obratno... vrlo profinjeno si o tome napisala, poetski - a opet pitko i vrlo vrlo jasno :)
oni koji ne poznaju zagrljaj svjetlosi i sjene na znaju što je život, ljubav, osjećanje osjećaja oni žive u vječnoj tmini svoje jadne duše i traže kavgu..jasno da bi bar na trenutak izašli iz mraka svog postojanja u tmini osjećaja...:-)))
pa i to je neko osjećanje osjećaja - ljutnja! bar tad iskoče iz svoje umjetne kože i pokažu prava lica ... anyway, kad se takve duše suoče sami sa sobom - nije im lako... :( šteta trošiti dragocjenu energiju na ljutnju...
ali eto draga sjenko.oni koji ne osjećaju sjenku svoje duše postaju ljuti i uvlače MARIONETE U TMINE......jadne lutkice ni krive ni dužne moraju podnijeti ljutnju i tminu njihovih nesretnih duša..........:-))
cest la vie ...
da to je to.....upravo to....vječni ples svjetlosti sjekke..........vječni zagrljaj svjetlosti i tmine.ljubav izrasla iz trinaestog eona........ON I ONA u sanjanoj Atlantidi......u kristalnom dvorcu svijesti u kojem se odgrava vječana igra svjetlosti i tmine......:-)))
Kommentar veröffentlichen