Varijacije na temu, agonije i ekstaze i jedna tužna priča.

Ne volim pričati tužne priče, ali ova je iznjedrena iz tuge davnog vremena, iz trenutaka kada mi se pričinjalo da igram u predstavi na sceni teatra potlačenih osjećaja. Ovo je izmišljena priča o vremenu kada sam mislila da plešem u svjetlosnom kolu samo sretnih ljudi, a onda osjetih otrovne strelice i mržnju jedne duše, mržnju koja se uvlačila se pod kožu, uranjala u srce i ostavljala u duši bolni trag. Ne, ovo nije bajka, nije ni priča sa sretnim završetkom ovo je sada već odsanjana noćna mora, gordijev čvor koji je neka nevidljiva ruka prerezala svjetlosnim mačem spoznaje sretnoga trenutka i pretvorila te tužne trenutke u maglovita sjećanja iz kojih danas izrasta ova izmišljena priča o DUŠI i njenoj nesretnoj DUŠI.  Zar duša ima dušu? Da, ali u ovoj priči se ne potvrđuje drevna izreka "contraria sunt complementa", ova priča dokazuje da i iznimka ponekad potvrđuje pravilo.

U odaji tajnovite tišine, u zagrljaju zlaćanog vretena, pod krošnjom drveta sudbine, u kućici od blještećih kristala živjele su, na početku ove tužne priče, Duša i njene DUŠE DUŠA, blizanke, rođene u cvjetnjaku čudesnih mirisa na izvoru svijesti, iznjedrene iz fontane svjetlosti vječne. Istim zrakom su darivane, isto su im tekli mladalački dani, istim sunčanim zrakama su milovane, istom svjetlošću odijevane, istim tajnama su odgajane, a ipak su odabrale različite životne pute. Duša je lepršala zvjezdanim stazama unutarnjeg neba, iznjedrena iz anđeoske preslice postala kozmički cvijet, blještala snagom sretnog djeteta, iskrila poeziju satkanu od snova, voljela je svako ljudsko biće, uranjala svakom čovjeku u zagrljaj. U malenom kristalnom dvorcu na obroncima svijesti Duša je sanjala lijepe snove, a njene duše Duša je u dubini podsvijesti smišljala vještićji plan. Rasle su jedna drugoj blizu, a u isto vrijeme svaka u svom svijetu. Slično kao u legendi o Kainu i Abelu, kao u Steinbeckovom romanu "Istočno od Raja" dušine duše Duša je iz straha, neznanja i osvete otrovog svga bića uspavala Dušu.

U jednom sudbonosnom treptaju oka, u trenutku odrastanja u svijesnost bića u kojem su rasle,  DUŠA DUŠE se izgubila na svjetlosnom raskršću želja, žudnji, čežnji i vjerovanja, ostala gladna na izvoru sreće, žedna na vrulji podmornice osjećaja, odabrala put lažnih snoviđenja, o njoj se šapuće da je postala duhovnjača i Duši tek preteška naprtnjača. Pri rođenju istim znanjem obdarene, Duša se odlučila za svjetlost, a njene DUŠE DUŠA je izbačena iz svih uzbuđenja, svom krivnjom isključena iz vrtnje bezvremena, sama odabrala neznanja tamu i tako krenula neosvjetljenim putevima pruhujalog vremena i danas pokušava prodavati tuđe misli, trgovati tuđim osjećajima, ne osjećajući da istina u istinski čistoj duši živi. Izabrala je put prema lakšem, jednostavnijem, neistinskom bivstvovanju, ne spoznajući da je taj put pun isplakanih suza i trnja strgnutog iz tuđeg ružičnjaka procvijetalog u vremenu oluje ruža.  U vječnom sukobu želja, žudnji, čežnji i znatiželje DUŠINA DUŠA je snagom ignorancije, snagom naučenog neznanja, uspavala svoje DUŠE DUŠU i uistinu postala duhovnjača sa nepostojećom energijom na dlanovima, sa ruksakom neostvarenih sanja na leđima, sa nevidljivim bremenom u pustom srcu, bremenom koji iz trena u tren postaje za srce sve tužnija i tužnija sudbina. U kugli njenog postojanja nestaje sunce, kristalni dvorac gdje je rođena pretvara se u zamak izgrađen od ledenih stijena, strahovi grle njeno jadno biće, podzemni hodnici postaju njen dom, slično krtici ona, slijepa na svjetlost iskreće sreće, svojim bićem truje izvor ljekovite vode, ubija mirise cvjetnjaka gdje, njenim otrovom uspavana  sestra, njene tamne DUŠE uvijek svjetleća DUŠA, bezvremeni san snuje i svojom besmrtnom energijom ulazi, nošena spiralnom dinamikom nebeskog vretena, nećujno u svakog živog bića um ulazi, u kristalnim mostovima ljudske svijesti, u sinapsama koje iskričavu mrežu stvarnosti stvaraju, ostavlja svoje svjetlosne muzike šum.

Uspavana otrovom svoje sestrice, izbačena iz svijesti neznanjem svoje suparnice, Duša na izvoru života vjerno čeka na rođenje jednog novog tijela, čeka na biće izraslo iz zagljaja ljubavi, strasti i dobrih želja, osluškuje nicanje cvjetova ljubavi u tkivu nezaustavljive vrtnje preslice ljudskih sudbina. 

A DUŠA njene DUŠE, od znalaca, filozofa, fenomenonologa ljudskog uma, nazvana duhovnjača, tek neznanja naprtnjača, još uvijek svoj otrov širi svijetom, luta podzmenim putevima drevnih civilizacija, traži zaluđujuće dokaze svog postojanja u drevnim istinama, utaplja se nevidljivim oceanima tražeći izgubljeni kontinent, gubi se u tmini svog mrtvoga svemira, u tmini svog ne postojanja u ovom ovdje i sada i čini se da je sretna svojim neumijećem,  svojim neduhovnim, tek iz vječno posuđenih dokazanih i nedokazanih istina, iznjedrenim djelom.

http://dinaja.blog.hr/