Prisjećam se djetinjstva i tada se zadnje točka zlaćane spirale pretvara u lepršavog anđela prozirnih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje koja me je uvodila u osjećanje ljubavi, u oči koje su treperile ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta. Ljubavni ples duše i njene sjene, igra tetrijeba i ždrala, mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena. Kada gledam nebo, pričinja mi se da vidim kako čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde. Mistični i mudri, ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a moje duše sjena, putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi. Um moj tada trepti, a vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit. Vranci jezde granicama uma i moja duša skida se bez srama i oni je stavljaju na vagu, vagu koja dušu i tijelo u ravnoteži sanja. Hrabro gazim putevima straha, vranci me nose u carstvo tvojega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, dok moja duša dodiruje te božanske strune.
Danas gledam očima srca i utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu. Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta. Osjećam spiralnu dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.
http://misaone-slike.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen