taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 21. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze i svitanje vrlina



Uranjam u kristalnu snagu kapljica krvi, uranjam u vječnu sviježinu kapljica Mnemozinine rijeke, ćutim kako se sjećanja kao zlaćana spirala, kao kozmička zmija, slična svilenkastoj pređi nebeskog vretena, oko snene duše ovija. Iskre kapljice te čudesne vode na svjetlosnom putu ka prijestolju slobode, a tamni okovi željenog zaborava nestaju kad novo praskozorje vrlina na horizontu snova sviće. Duša na postelji od lijepih uspomena spava i osluškuje svjetlosnu muziku, osluškuje u srcu uvijek novo iznjedrene cvrkutave ptiće. Spoznajem prevaru drevne legende, osjećam da se čovjek izdigao iznad osvete ljubomornog boga, da je znatiželja uma pobijedila strah i ćutim da je drevna Pandorina kutija zauvijek ostala otvorena, da iz nje tkivo nadanja izranja, da nikada čežnja ne nestane, da zemlja ne bi postala pustinja bez želje, žudnje i vjerovanja. Pričinja mi se da se iskri novo zlatno doba, svitanje vrlina, da iznad kolijevki snovolovka sreće visi, da ljubav tka samo niti istine, da su brevijari o dobroti i toploti ljudskih duša, u ovom sretnom trenutku spoznaje, najvrijedniji spisi. Sunčana strana ljudske duše je preuzela vlast, vrline su pobijedile smišljeni grijeh, onaj tajanstveni usud koji je nekada davno vodio čovjeka do stupa srama. Danas se vrednuje samo ljudska čast, a smijeh je svakom ljudskom biću duševna hrana. Na trnovitom putu ka zvijezdama, na stazi punoj uspona i padova, svjetlost je vječni pratioc sretnim dušama, a pred srcem se otvara škrinja puna zlaćanih osjećanja osjećaja darova. Sretni smo jer smo rođeni ovdje i sada, jer još uvijek udišemo mirise drevnog kozmičkog cvijeta, jer se hranimo plodovima punim životnog slada, jer smo lučonoše u svitanju ovog predivnoga svijeta. Osjećam čudesnu snagu ovog solsticija, tajnovitu snagu Ivanjske noći, ćutim da će svaka sretna duša u njoj ostati budna, jer novo svitanje najavljuje iznenađenjenja svjetlosne simfonije vječnoga sunca, dokazuje da život u zagrljaju snova nije tek želja uzaludna, da je staza posuta nitima iznjedrenim iz vrtloga vretena vrlina najveća sreća ljudskog, iz zagrljaja svitanja vrlina, rođenoga srca.

http://dinaja.blog.hr/

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

ars longa, vita brevis

Unknown hat gesagt…

da tako je i neka tako ostane ....zuavijek...:-))