Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno lelujavo more, a vjetar donese miris ljubavi.
Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević
Udišem ljubav i srce titra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce mirisom ruža iz vremena poezije ruža. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života. Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, u oluji ruža slušala poeziju ruža "Volim te malena moja", šaptao je vjetar laticama ruža. Tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana zauvijek otišla iz poezije ruža, tražeći izvor ljubavi i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav.
To je bila samo poezija ruža.
"Od kuda dolazi ljepota" Dijana Starčević, zbirka pjesama, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=16646
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28340
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen