Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju svjetlosti i tmine.

Rastem, sazrijevam, dozrijevam već godinama, desetljećima i još uvijek tražim istinu. Istinu? Što je istina? Čija istina? Cilj je put, rekoše drevni mudraci i ja sam još uvijek na trnovitom putu ka zvijezdama. Zašto ne volim okus čokolade? Nalazi li se odgovor u čokoladi ili u nekoj sklopki u mom mozgu? Danas pročitah tekst o dodirima koji iritiraju, dodirima koji izazivaju neugodu, o dodirima koji narušavaju harmoniju kristalne kugle našeg postojanja. Dodiri stranaca, dodiri nepoznatih, dodiri vremena, dodiri vjetra, dodiri sunčane svjetlosti, sve su to dodiri koji u nama izazivaju akcije i reakcije, dodiri koji našu kožu pretvaraju u gledaoca, promatrača, slušaoca, sanjara ili u ratnika svjetlosti, borca protiv uljeza u našu intimu, viteza koji poseže mač svijesti i reže gordijski čvor te neugode. Vanjska osjetila i osjetilnost na vanjske podražaje su osnovna svojstva koja naslijedismo od naših predaka koji još nisu imali svijest. Koža, organ osjećanja osjetilnosti dodira, je iznjedrena iz prve čelije i zajedno sa mozgom se razvilala, prolazila sve embrionalne oblike do izrastanja u djete koje porodom ulazi u svijet drugih podražaja univerzuma. Dodiri i milovanja majčinih ruku su nas smirivali, izazivali osmjehe na djetinjem licu, odnosili nas u snove. Zar pri prvim plesnim koracima nismo uživali u dodirima nama tada nepoznatog bića? Zar onda nismo grlili i dozvoljavali zagrljaj ne razmišljajući o intimnoj sferi i narušavanju kristalne kugle postojanja? Da, to je bila jednostavno zaljubljenost djetinjeg srca, srca koje je živjelo bez predrasuda, bez opterećenja normama, bez nametnutih mu zakona o branjenju intimnosti.
Zašto dodiri nekih ruku danas u nama izazivaju neugodu? Zar to nema veze sa sklopkama u našem mozgu, onim tajanstvenim sinapsama koje umrežavaju djelotvornost našeg mozga? S godinama smo naučili da postoji intimna sfera, čitali smo da Nikola Tesla nije dozvoljavao nikome da mu priđe bliže od kružnice radiusa 60 cm, u bankama, poštama i drugim ustanovama postoji umjetno stvoreno odstojanje, crvena linija koja postavlja granicu i ograđuje onoga iza nas i ne dozvoljava mu da uđe u našu kristalnu kuglu postojanja. Odgoj, znanje i stvaranje novih motoričkih i osjetilnih karata u regijama mozga su u nama stvorili odbojnost prema blizini nepoznatih i tako automatski nepoželjnih osoba u našoj intimnoj sferi. Autorica teksta, koji danas pročitah, naglašava da još uvijek voli dodirivati bebače, pa zar to nije dokaz da vjeruje da joj isijavanje energije nevinih malih beba ne može naškoditi. Redaju se tekstovi o međusobnoj ljubavi, o širenju božanske energije, o tome da smo svi djeca božja, piše se o univerzalnoj kozmičkoj energiji koju prenosimo dlanovima, a onda dodir postaje problem, stvara neugodu, izaziva agresije.

Možda odgovor leži u drevnoj mudrosti, contraria sunt complementa, pa nas energija oni sličnih nama iritira, izaziva u nama akciju odbijanja, kao što se elektroni u dubini jezgre atoma odbijaju i traže protone da bi došlo do pozitivne reakcije. Zagrljaj svjetlosti i tmine to je osnovni zakon iz kojeg je izrasla ljubav, a mi nosimo u sebi jedno i drugo, pa ako u nekome od nas prevlada svjetlost ne može se sjediniti u zagrljaju sa svjetlošću drugoga bića. Ako u nama prevladava tmina bilo bi previše mraka u zagrljaju sa tminom drugoga bića. Razmislimo li o tome pokušat ćemo u sebi samima, u svojoj kristalnoj kugli prevrednovati harmoniju, izbalansirati svjetlu i tamnu stranu naše svijesti i tada biti zahvalni onima čija nas blizina iritira, upitati se što je to što nas odbija od njih. Od njih možemo naučiti osjećati sebe i u sebi ostvariti skladan ples svjetlosti i sjenki, doseći savršenstvo vječne vrtnje nebeskog vretena uroniti u spiralnu dinamiku i iz trena u tren u sebi samima stvarati simetriju i asimetriju svojih fizičkih i psihičkih stanja. Zakon zlatnoga reza, četverodimenzionalnost naše svijesti, dinamika naše zlaćane spirale, muzika nebeskih sfera, simfonija boja, melodija morskih orgulja, sonata mirisa, svjetlosni zagrljaj našeg unutarnjeg neba, zvjezdana poezija naše duše to je ono što u našoj spoznaji stvara harmoniju postojanja u ovome ovdje i sada i sjedinjuje nas sa beskrajem i bezvremenom univerzuma. Kada tu snagu osjetimo u sebi onda nas ne može površni dodir tuđe ruke izbaciti iz sklada naše duševno- tjelesne harmonije.  

http://dinaja.blog.hr/