"Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se šulja hodnicima sa dlijetom, vrijeme se snalazi, vrijeme pobjeđuje." čujem stih jedne davno pročitane pjesme i pokušavam zaustavliti vrijeme, tog gladnog i pohlepnog boga koji već milinuma godina živi na dalekom, pustom otoku i vičem u vjetar.
"Nek traje ljubav ovoga trena, neka sve zakletve i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti kao kamen pod vodopadom na suncu."
Krenuh galijom snova ka dalekom otoku da zaustavim umiranje sna. Uronih u čudesnu priču u kojoj susrećem praroditelje, Geju i Uranusa. Oni su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, da se dogodi početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
"Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove rđom i mrljama" govori mi okrutno Karl Sandberg.
Ljubav je jača od smrti, ona pobjeđuje umiranje, ne odustajem, postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i tu još jednom živim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama, u vrtnji vretena mog vremena. Želim se spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti nježnost osjećaja i snagu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema znatiželje, žudnje ni čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
"Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere instrumentima, toliko i toliko za svakoga dok se njima kocka, dok ih se koristi, troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje."
Osjećam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni izrasta iz misli i osjećaja i postaje moj izričaj. Ujedinjujem u sebi legende i mitove, mudrost i znanje. Slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. I više se ne bojim Kronosa, osjećam ga u sebi. Izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje, moje vrijeme, moja ljubav.
"Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica, ničeg drugog do tvojih žednih, kao noć sivih očiju. Nek ljubav traje, nek traje.........."
LJUBAV je moju svijest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog života i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja, ljubav je postala Anđeo izronjen iz spiralne dinamike sretnog trenutka, svjetlosna dimenzija postojanja, zvuk oceana, lahor svemira, pepeo iz kojeg se uzdigao Fenix, potvrda postojanja u četvrtoj dimenziji. Prolazim kroz čistilište i uspinjem se Jakovljevim ljestvama u Raj. Berem jabuku sa drva spoznaje i oslobađam se prvog grijeha. Smisao života dobija novi oblik. Osjećam Ljubav uranjajući u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum uma i postaje snaga osjećanja osjećaja njenog postojanja u meni. Spiralna dinamika svijesti me vodi ka cilju, slobodna se sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi. Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih ljubav uistinu svijesno spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to Ljubav.
Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, u astralnu dimenziju postojanja, u odaju tišine u kojoj svjetlost i tmina plešu vječni ples života, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskrajnost i bezvremenost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog života. Zaplešimo valzer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, treprave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas uždižu iznad bezdana neznanja. Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena. Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa na našem unutarnjem nebu, ljubav to smo mi.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen