Varijacije natemu, agonije, ekstaze, re INKARNACIJA i re INICIJACIJA duše.

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
drevna misao drevnog Pitagore se u ovom sretnom trenutku spoznaje, u vrtnji spiralne dinamike moga postojanja u ovom ovdje i sada ekspolzijom uvijek novih boja spoznaje u ogledalima moje uzdrhatale duše zrcali.

Iz života odlazimo i opet u život ulazimo, vjerujemo ili tek želimo vjerovati, da iz tijela u tijelo selimo, ali usprkost želji, često u ovozemaljskom životu ostajemo sami sebi u sebi stranci. Osjećamo li da nas za život i smrt zauvijek vezuju zlaćane spirale nevidljivi lanci? Te tajnovite karike satkane od svilenkastih niti, nježne, ali neraskidive, sićušne strune sjedinjene u drhtavo tkivo puno naših uzdaha, bola, suza, osmijeha i sreće, treperavi valovi bezvremena puni kapljica zrelosti naše grijeha i nevinoga dječjeg smijeha, svjetlosne zrake spletene u vjenac sjedinjenja nas i nezaustavljive rijeke vremena. Mi trajemu u treptaju oka tajnovitog sijača zvijezda, mi smo tek suza na licu vremena, kristal u bespuću nečijih drevnih snoviđenja, dragulj u riznici evolucije, biser u sedefastoj školjki ljubavi, tek drhtaj te neuništive energije. Mi putnici, svemironauti, zvijzdonauti, mi srećonauti i dušonauti , mi moreplovci, brodolomci, mi tragači, sanjači, hodočasnici mi smo uvijek i tu i tamo, zrcalimo se u bezvremnu i beskraju ili se ipak samo ogledamo u ovom ovdje i sada.

Tko smo, što smo, od kuda smo stigli u ovaj sretan trenutak spoznaje, kamo nas nosi naša životna lađa, kojim putevima ćemo se vratiti tamo od kuda smo krenuli i kada i kako ćemo opet stići u ovo nikada objašnjeno sada. U knjigama su ispisane istine, treptaj svemirskog oka skupljen u milijarde miliarda riječi, na policama biblioteka se uvijek nova znanja slažu, ali mi još uvijek ne znamo jesmo li nekada bili i hoćemo li opet u nekom sretnom trenutku, u vrtnji nebeskog vretena, u ljubičastoj svjetlosti vječnih snova, uistinu  trajati. Hoćemo li se ikada uspjeti uspeti do vrhunca svijeta, hoćemo li moći dotaknuti ljepotu sunca, hoćemo li otkriti tajnu svjetlosti i prekoračiti njenu brzinu, hoćemo li ikada uroniti u zaobljenost prostora i spoznati kvantnu geometriju? Tko smo, što smo i zašto se vrtimo u vremenskom krugu, zašto slijedimo njegove mijene umjesto da uronimo u neke nove, neke šire, nama možda bliže, za nas ljepše dimenzije snene. U jednom jedinom treptaju našega oka cijela povijest čovječanstva izvorom spoznaje vrije, iza naših vijeđa se još uvijek istina sa početka priče o nastanku svijeta svoj vječni san snuje, u dubini našeg pogleda je zadnja točka zlaćane spirale svoje gnjezdo svila, da tu u dubini oceana naših snova spavaju Platonova Atlantida, Campanellin Grad sunca, Moorusov Otok sreće i strpljivo čekaju da mi u svom ne znanju prođemo kroz vrata vremena i osjetimo u sebi istinu davnu, da spoznamo da se izvor i ušće rijeke vremena u geometriji trenutka, u arhitekturi našega novoga znanja, u našoj snenoj duši već milijardama godina krije.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006

http://zlatni-rez.blogspot.com./
http://umijece-poketa.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/