Bilo je to u vrijeme kada smo u gimnaziji učili interpretaciju tuđe inspiracije i pokušavali utapljajući se u inspiraciji velikih poeta pronalaziti svoju.
"Prepričajte Alphonse de Lamartine- ovo Jezero, ali ne zaboravite ritam, stih i rimu, ne kvarite ugođaj, izrazite ljubav. Zamislite da stojite na obali jezera i pokušajte razgovarati s njim. " rekao nam je jednoga dana profesor književnosti. Kopala sam po starim bilježnicama i evo tog davnog domaćeg zadatka, inspiracije pjesnika u mojoj interpretaciji. Sjećam se bilo je predivnih pjesama, jer u našem razredu je bilo puno mladih poeta. Šteta pa tada nismo sjedinili te naše djetinje sne u zbirku koja bi svjedočila o pokušajima ulaska u svijet pjesništva.
Jezero ili obala snova.
Čeznem snena za novim obalama,
utapljam se u nepovratni san,
u ocean života sidrit nije dano nama
naš brod ljubavi bar na dan.
O ljubavi moja tek godina što prođe,
sjedim tu, gdje tebe donosi svaki val,
sama sjedim, uzdrhtala čekam da dođe
da ljubav iz sedefaste pjene ispliva na žal.
More huči, šumi udara u visoku stijenu
nagrizajući taj drevni kamen krut,
a vjetar s oceana nosi nježnu pjenu
milujući moj uzdrahtali skut.
Dal` pamtiš dragi ono divno veče,
dok s neba srebreni rosio se muk,
tek iz daljine, barka jedna vodu siječe
ostavljajuć u zraku skladni zvuk.
Srce zatreperi glasom što se usni ote,
a pučinom se prosu jeka isti čas,
valovi uzburkaše to more ljepote
začuh utoj simfoniji ljubavi glas:
"Vrijeme neka stane, neka sreća dulje traje
zaustavi bože let svoj čudesan!
dozvoli nam da osjetimo sve što nam daje
ovaj čudesni, najljepši naš dan.
Pomozi onima što život tugom mjere
jer njima je predug svaki tvoj čas.
O tom danu se skrbi jer ih patnjom ždere,
stani i budi za nas sretne spas".
Zaludu molim vrijeme da od tijeka odustane,
ta rijeka bez povratka je tako bolno živa.
Šapćem tiho noći: "Zaustavi svitanje zore rane"
a vrijeme teče i svijetlost je već razbija siva.
Volimo se dragi! Trenutak je ipak vječnost mala:
sakrijmo se u njoj Ljubav, ja i ti!
Ovaj svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
u kojem smo samo prolaznici mi.
Taj svojeglavi bog, to pijanstvo noći,
jer ljubav nas opija kao svježa kiša tlo.
Zašto brzo nestat mora, isto brzo proći
kao i dan što donosi zlo?
Zar su ovo samo sni, koji neće da se vrate?
Zar od ljepote neće ostat bar svjetlosni trag?
Na otoku jednom Kronos ždere san i sate,
ovaj treptaj oka meni tako drag.
Vječnosti draga, maglovita i mila, tamo tvoja tama
upija u sebe naše sretne dane, Kairosov dar!
Hoćeš li oživljena ipak zanos vratit nama,
sjećanjima ljubav oplemenit, šapni mi bar.
Jezero sneno, plavičasta špiljo stijenom zgrljena,
šumo mračna, vas vrijeme pomladit ima moć!
Prirodo, majko draga, neka to bude tek uspomena
na tu čudesnu, srebrenkastu, ljubavnu noć!
Pa neka to bude u zrcalu tvome po bjesnoj buri,
u jezeru snenom kao mjesećine plast,
u srebrenkastoj vodi tvojoj nek borovi suri
gledaju naše sreće i ljubavi rast!
Neka to bude u lahoru nježnom u treperenju lista,
neka to bude u romoru vode što miluje tvoj žal,
u sijaču zvijezda koji smiješeći se u tvom valu blista
dok zanesen taj noćni lutalica poziva srca na bal.
Neka to bude na povjetaracu trska što se njiše,
koja zrak tvoj pretvara u mirišljavu so,
neka progovore zemlja, sunce, mjesec i kiše:
"Ljubav bješe to".
Dobro je, rekao je profesor, ali moglo je bolje. Nisi uspjela sjediniti ritam svojih osjećaja sa ritmom velikog poete. Pjesništvo je na početku dar, ali onda postaje pokora. Uči, ali ne zaboravi učiti i poniznost. Dobronamjerna kritika je samo poticaj, da svaki novi stih bude bolji.
Sjećam se samo je jednoj među nama rekao ODLIČNO i ona je danas profesor književnosti i još uvijek piše pjesme.
Originalnu pjesmu velikog pjesnika romantizma možete pročitati na doljnjem linku.
http://www.webstilus.net/content/view/8330/64/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen