Varijacije na temu, agonije i ekstaze, vlati trave i jedna mala inspiracija.

glasovima umivam tišinu

puštam tišinu da pada

slana i mlaka

zatvaram oči

preda mnom rubovi

moji cijelovi će zaustaviti pad

ja ću proći

krenuti ponovno prema svemiru

s bezdanom pod nogama

ususret nekom novom nemiru.

Spiralna dinamika Wolt Whitmanove poezije može se tumačiti kao ritmički obrazac njegova bića, a njena narativnost onda postaje slika osjećanja osjećaja. Čitajući je osjećamo i svjetlosnu muziku duše pjesnika. U bujici riječi tim kapljicama stiha u rijeci pjesme spoznajemo izreku panta rei i ćutimo istinitost da nikada ne možemo zakoračiti u istu vodu jer u njegovoj poeziji postoji riznica od tisuće i tisuće riječi koje se samo jednom zazrcale u trenutku osjećanja osjećaja pjesme. Priroda, duša, spirit poezije nije samo savršen nego i božanski, u poeziji velikog poete je sve što postoji dobro i u svakom biću nalazi se klica savršenstva. Duboko u prostranstvu duše, u postelji satkanoj od vlati rajske trave na livadi snova nema noćnih mora ni zrcaljenja misli zlih proroka. Na svilenkastom uzglavlju satkanom od želja iskre nijanse božanskih niti, a iskrice žudnji i čežnji kao zvijezde sjaje. Mjesečina miluje usnulog spavača, sunce mu toplinu daruje, a svjetlost nad svjetlima pali lampione stazama od snova da ljubav na svom putu ka usnulom srcu ne zaluta. U jezeru sreće kupaju se misli, te krijesnice sretno življenog života, osjećaji plešu ritmom uspomena i zatvaraju blješteći krug davnih snoviđenja. Beskraj grli bezvremenost i vječnost budnim osjetilima prati ucrtavajući usnulome biću put ka svitanju koje se već sunčevim zrakama zlati. Duboko u svemiru duše koja sretna spava, svijet od snova vlatima rajske trave stvarnost tka, sklada melodiju satkanu od tišine u srcu iskrećeg nadahnuća, gradi Atlantidu sreće od blještećih svijesti kristala. Svijet od simfonije boja tada u duši, u životu, u zagrljaju unutarnjeg sunca inspiracijom uzdrhatalih zvijezda na obroncima svemirskih dubina piše poeziju života i dozvoljava srcu disanje slobodno i sretno. Usnuli spavač milovan daškom lahora od snova, dotaknut peozijom iznjedrenom iz drhtaja vlati  trave pruža ruke ka svjetlosnom mostu spletenom od duginih boja, ustaje iz postelje probuđenog neba i bisernim stazama odlazi u svoja nova snoviđenja 

http://dinaja.blog.hr/