taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 23. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju Talije.





U vrtnji nebeskog vretena, u vječnom zagrljaju svjetlost i tmina plešu svoj eonski ples, dva Anđela, dva vuka, dva različita bića u nama se kriju i zajedno tkaju naše svijesti svilenkasti veo. Naša svijest nije gladijatorska arena, u njoj se ne odigrava borba na život i smrt, u njoj se vrti životna rouletta, odigrava ljubavni bal na kojem dva anđela, dva vuka, duša i njena sjenka plešu valcer snova, tango osjećaja, rock en roll veselja, sreće menuet. U vječnom zagrljaju, kao dvije strane sklopljenog medaljona duša i njena sjenka snivaju svoj ljubavni san, a onda iznenada u zrcalima svijesti zablješte njihova lica, tada mi se pričini da vidim Talijin znak. Nasmiješena duša tada tiješi rastuženu sjenku, par trenutaka kasnije sjenka briše suze uplakane duše i ta se predstava odigrava od početka svijeta, uvijek zajedno jedna drugoj nude hranu, taže žeđ, ublažuju tugu, odstranjuju bijes. Duša sa svojom sjenkom zvjezdanim stazama šeta, šapuće joj poeziju zvijezda i jedna u drugoj iskre svjetlosni krijes. U tišini beskrajnoga neba jedna drugu šapatom doziva, svaka u melodiji glasa druge uživa, jedna drugoj daruje ogrlicu satkanu od biserja nježnog, satkanog na pješčanome žalu ljubavnih snova, jedna drugoj bukete mirisnoga cvijeće poklanja ubranog u rajskom vrtu življenog života. U svijesti našoj odigrava se predstava prohujalih dana, na sceni blješte reflektori znanja, iza scene odjekuje svjetlosna muzika naših osjećanja, a duša i njena sjenka pod okriljem Talije igraju drame, tragedije, komedije satkane od tkiva naših uzbuđenja, naših snoviđenja, naših vjerovanja i naših uvjerenja. Smjenjuje se scenografija, koreografija, dramaturgija, smjenjuju se dani, mjeseci, godišnja doba, mijenja se simfonija boja, novi mirisi se bude, nove melodije svira naš nutrinjski orkestar samo duša i njene sjenka ostaju svaka u svom biću uvijek iste, kristalno jasne i blistavo čiste.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

tako je ... to je ta vječna izmjena Duše i Sjene... jedna bez druge ne mogu... kao Svjetlost i Tama... sve je to yin-yang... samo mijena vječna je...

artemida hat gesagt…

da jer oni koji ne osjete tamu ne znaju što je svjetlost, jer oni onda pričaju i pišu o nečemi što nikada nisu osjetili.taj tajnoviti zagrljaj duše i njene sjenke izrastao sa izvora iz zagrljaja svjetlosti tmine.........ah draga sjenko neki pišu tek toliko da nešto napišu...papir i zaslon računala podsnose sve....samo istinske duše onda osjtete razliki između znanja i neznanja..između bla, bla zanatskog pisanja i onoga što uistinu izvire iz duše koja je osjetila svjetlosni zagrljajaj ljubavi i sreće....drugo je tek piskaranje......:-)))