"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet", reče Montaigne , prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati. Za tu je novonastajuću sliku čovjeka presudan onaj "djelić" njegova tijela koji nazivamo mozak. Otkrivajući sve više složenost rada mozga, njegovu svrhovitu umreženost stičemo nova saznanja i polako spoznajemo Deskartesovu i svoju stoljetnu zabludu. Čovjek, koji još uvijek živi u zabludi nametnutog mu dualizma, traži pomoć od kineziterapeuta nesudjelujući svjesno u procesu svog ozdravljenja. Izgubivši povjerenje u svoje tijelo, on ne uspostavlja više svjesnu vezu s onim dijelom u kojem su se pojavili bolovi i vjeruje da mu čini dobro kada ga mirovanjem oslobađa od bolnih pokreta.
"Kada umre čovjek poremeti se harmonija univerzuma. Ljudska bića su nenadomjestiva i kroz to se razlikuju od aparata" Karl Popper, citat iz knjige "Mozak i njegovo ja."
Čuvar našega zdravlja se krije u plavičastom svjetlu dimenzije našeg utjelovljenog uma u univerumu umnoga u nama. Ideokinetička slika čuvara moga zdravlja, mog treperavog misaono- emocionalnog "Ja" koje bdije nad mojim životom je prozirni Anđeo kojeg sam sretala u dječjim snovima. On je sunce mog malog univerzuma, energija koja me hrani i brani od mene same.
Salutogenesa je teorija o postajanju i održanju zdravlja.
Anđeo čuvar, skriven u našem utjelovljenom umu je čuvar našega zdravlja, on sjedinjuje naše misli i emocije i pretvara ih osjećaj ljepote i punoće postojanja. Salutogenetičari odbijaju tretmane oboljenja, ne proučavaju povijesti bolesti, nego pozivaju na spoznaju i odražanje onoga zdravoga u nama. Sociolog medicine Aaron Antonovsky je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća razvio koncept Salutogenese. Po tom konceptu u svakom čovjeku postoji i "Zdravlje" i "Bolest", dva granična stanja organizma, nešto kao antičko dvostruko biće iz kojeg se po želji bogova razvio čovjek. Zdravlje i bolest te dvije suprotnosti, dva vječno odvijajuća procesa, dva pola ljuskog postojanja između kojih naš utjelovljeni um luta cijeli život neosvojivši ni jedan u potpunosti. Antonovsky smatra da zdravlje nije statično, pasivno stanje organizma, nego nestabilan vječno razvijajući dinamički proces u svim tjelesnim strukturama.
Tom čovjeku, koji se u svojoj patnji odvojio od svoga tijela, koji je zaboravio sanjati život, želim ponuditi trenutke u kojima će spoznavajući tragove svojih pokreta osjetiti lakoću kretanja i vratiti se svakodnevici. Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam osmisliti čudesni prostor našega stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost. Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja kod svakodnevnih aktivnosti, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i duše, i veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu spoznala sam da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja. A ovako su drugi pisali o mom izlogu snova.
Od pamtivijeka se čovjek trudi da upozna svoje tijelo. Taj trud donosi stanovite plodove koji nam se u odnosu na ono što bismo željeli upoznati čine jako slabašnima. Pa ipak ga ti skromni rezultati ne razočaravaju nego, kako nam se čini, pojačavaju njegovu radoznalost. Suvremena znanstvena istraživanja, koja su usredotočena na ljudsko tijelo, mogu nam potvriditi davnašnje spoznaje da se tijelo sastoji od kostiju, zglobova i mišića. Međutim, postoje i dublje spoznaje kao naprimjer o mozgu, o pokretu i slično. A što je tjelesni pokret? Pokret je mijenjanje mjesta ili položaja tijela u prostoru s ciljom da se obavi neka radnja. Ali tom definicijom nismo dobili odgovor na pitanja kao: zašto se čovjek uopće kreće, gdje nastaje pokret, mora li pokret biti uvijek svrsishodan i slično? Pokret je najsloženiji oblik mišljenja, on je nešto tako obično i ujedno nešto tako tajanstveno - kaže autorica Dijana Jelčić-Starčević. Pokret jednostavno nastaje, ali ne u mišićima nego u glavi. Čovjek je umom uvijek prisutan pri nastajanju pokreta.
"Misli o umijeću pokreta nemaju kraja, one su izvor iz kojeg uvijek iznova nastaje nova pokretna misaona slika. Svaka nova misaona slika je uzburkavala u meni bujicu novih misli o njoj. Pretvarala sam pokret u poeziju, u ono snažno i lijepo što djeluje na osjećaje, što budi maštu, oblikuje snove koje sam počela budna sanjati" - kaže autorica na poetski način u uvodu svoje knjige.
Dijana Jelčić-Starčević govori o ljudskom tijelu i tjelesnom pokretu sa stajališta kineziterapeuta i pritom stavlja pokret u kontekst cjelovitoga čovjeka. Stoga su u knjizi obrađena različita područja na što nas upućuju slijedeća poglavlja: "Naš utjelovljeni um", "Samopoimanje", "O hermeneutici", "Izlog snova", "Mudrost pokreta", "Čovjekova lažna samostalnost", "Svijest o tijelu", "Mozak i njegov utjelovljeni um", "Revolucija u glavi", "Slobodna volja" itd. S velikim zanimanjem očekujemo pojavu ove knjige koja izlazi kod nakladnika Kapitol, Zagreb, i je promovirana
9. studenoga 2006. godine
u Novinarskom domu
u Zagrebu.
http://www.croatia.ch/kako/061027.php
http://www.blog.hr/print/id/1625038663/izlog-snova.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen