Slijedim beskraj i bezvremenost ljudske svijesti, uranjam u opjevana, opisana nikada do kraja razjašnjena bespuća znanja, mudrosti i vjerovanja. Prisjećam se Protagorine drevne izreke po kojoj je čovjek mjera svih stvari, prisjećam se od filozofa, pisaca, pjesnika, opisanog raja, čistilišta i pakla, prisjećam se utopija, legendi i mitova, Olimpa, zemlje i Hada, prisjećam se Wells- ovog vremenskog stroja i putovanja u budućnosti, njegovog raja na zemlji, cvijetnih livada i kristalnoga grada i Morloka, zločestih podzemnih bića, bića tmine koja su vladala svjetlosnim bićima, bićima koja su se iz svog neznanja bojali i služili podzemnim silama. Zaustavljam se u sretnom trenutku spoznaje i pokušavam u zagrljaju mudrosti i znanja uroniti u misaoni svijet drevnih i novih mudraca krenuti stazama kojima su oni lutali pišući eseje, novele, romane koje mi danas čitamo. U kristalnom dvorcu u dubini oceana snova novi san se rađa, dubinom tog čudesnog svijeta me nosi moja osjećajna lađa. U lepršavosti tog unutarnjeg svijeta srećem anđele i vile, leptiri svilenkastih krila me služe, nude mi nektar i manu koja kaplje sa moga unutarnjeg neba. Zvijezdano se zdanje blista u daljini, miluje me iz njega doletjeo prah. U vrtlogu svijesti i snova osjećam vrtnju cijeloga svijeta, osjećam dubinu, širinu i visinu iznjedrenu iz drevnog kozmičkog cvijeta. U zagrljaju mudrosti i znanja u beskraju tom naslućujem crne rupe, vir ćelija koji energiju svijesti guta i povlači me u svijetove duši strane. Tu u dubini tmine, u neznanju mom susrećem neka tajna bića, crne točkice, lišajeve koji se pasivno hrane tkivom bića mog. Očima sličnim skeneru otkrivam sićušne tumore koji latentno žive i čekaju da strah pobijedi vjerovanje, da tuga zamijeni sreću, da mržnja istjera ljubav iz moga raja. Tu u paklu, tu u podzemlju svijesti oni neopaženi žive i grade, izgrađuju Agartu svoj podzemni grad, tu u opjevanom Hadu se oni tminom hrane, opijaju se sumnjama, strahovima, nesrećama i tugama koju sretna duša rijekom zaborava u šalje podsvijest . Na granici svijesti i podsvijesti tijelo svojom snagom, razgovorom duše i njene sjenke čisti, pročišćava, brani moje biće od slabosti, hrani obrambeni sustav, osviježava svijest kapljicama Mnemozinine rijeke, gradi kristalnu piramidu od lijepih uspmena, ne dozvoljava Morlocima da se iznjedre iz dubine koštane srži i počnu žderati zdravo tkivo, tkivo satkano od zdravlja, sreće, ljubavi i snova.
Da, danas spoznajem istinitost mudrosti drevne, da je čovjek mjera svih stvari, da je čovjek iz sebe samoga stvorio pakao, čistilšte i raj, i da je putujući dubinama, širinama i visinama svoga univerzuma susretao Atlantidu, Olimp, Raj, čudesnu žemlju sretnih bića, čistiliše duše i strahovima i neznanjem stvoreni, Had, Pakao i podezemni grad u kojem pritajeno životari bolest,, bolest koja u zasjedi čeka i napada slabe, nesretne, vječno nezadovoljne tužne duše, duše koje umjesto ljubavi, mržnjom i željom za osvetom hrane svoj podzemni svijet.
Slijedim misli skrivene u utopijama drevnim, živim ljubav i sreću, volim sebe i cijeli svijet, utapljam se u oceanu snova i ne šaljem nikakve darove u onaj dio mene koji bi mogao u jednom nesretnom treptaju oka zavladati mojim od nesreće i tuge umornim tijelom. Udišem miomirise života, prijateljujem sa svjetlosnim bićima koja svojom snagom meni snagu daruju, darujem im osmijehe moga sretnog srca i vjerujem, uistinu vjerujem, u vrtnju nebeskog vretena, u zagrljaj mudrosti i znanja iz kojeg izranjaju uvijek nove istine i potvrđuju stare.
ČOVJEK JE MJERA SVIH STVARI.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen