Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao:
"Mi smo svi sačinjeni od različitih komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista onolika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." je, slijedeći misao Protagore, čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti. Čovjek je uistinu mjera svih stvari.
Sam pojam "prostor" stvara u ljudskim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli. Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u mnogim glavama ostali bez odjeka. Izgleda kao da ne uspijevaju ili jednostavno ne žele svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u kosmički i subatomarni svijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja. Prostor nije pasivni entitet koji je stvoren, prostor u zagrljaju sa svjetlošću izrasta već eonima iz kozmičkog cvijeta, iz eksplzije boja, iz neprestane vrtnje zlaćane spirale koja potvrđuje osnovni prirodni zakon, zakon zlatnog reza.
Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti. Iako još nitko nije znao da li će našom planetom poteči istosmjerna ili izmjeniča struja, dok je atom još bio najmanja čestica univerzuma, o elektronu se tek počelo sanjati, a materija još uvijek bila čvrsto tijelo, rođena je teorija relativnosti iz koje izrasla naša četvrta dimenzija, danas naučno dokazani, pojam o prostor- vremenu.
Prostor i vrijeme su aspekti prostor- vremenskog kontinuuma u čijem nastajanju mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo. Apsolutnog praznog prostora u kozmičkom i subatomarnom svijetu nema, a biti u vremenu je naša jedina realnost. Mi smo sudionici kozmičkog i subatomarnog svijeta, vrijeme i prostor su aspekti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti.
Dokaz postojanja elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama.
Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o atomima, nego o njegovim djelovima, kvantima, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strune i superstrune.
Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima suatomarnih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva. Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati. Vidljivo prikazivanje, prikazivanje blisko našem iskustvu suprostavlja se samom postojanju kvanta. Kvant je tu, on postoji, ima formu, možda čak i boju, posjeduje i vrijednost, ali kvant nije ono što je vidljivo i tako objašnjivo. Kvant je paketić energije koji posjeduje realitet, ali taj realitet je za sada objašnjiv samo teorijom o njemu samom.
Za Einsteina je stvarnost bila primarno određena bitkom materije, onom Newtonom duhovnom supstancom i njenim osobinama, kao što su njeno mjesto i njeni energetski impulsi. Suprotno od njega Niels Bohr je stvarnost konkretizirao, samo odnosima među supstancama koje je on nazvao paketićima energije.
Dok se po Einsteinu postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.
"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se odivija u našim glavama.
Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanje, što je energija čovjekove svijesti muči znanstvenike još i danas.
Izjava, ljudsko tijelo je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike, sve je energija koja mijenja oblik i snagu, energija koja se manifestira u obliku vala ili čestice. Prema toj izjavi je čovjek aktivan i dinamičan energetski sustav koji sam sebe stvara i proizvodi bioenergiju.
Bioenergiju, sa svojstvima vala i čestice, čine njena četiri glavna oblika, tijelesna, emotivna, intelektualna i duševna energija, četiri vječno promjenjiva, ali i međuovisna oblika energije koja prelazi u pokretačku energiju iz koje izvire život.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6278
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen