Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi velikog svjetskog teatra, u zagrljajuju tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave treperavo ljudsko srce radosno u renesansnu priču ulazi, veselo iskri melodiju vilinskoga sjaja i zaneseno zagrljajem nebeskog vretena sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Noć punog mjeseca, koreografijom svjetlosti i sjena pretvara tu predstavu u nezaustavljivu bujicu punu žudnji, želja i čežnji, u tajanstveni ples oživjelih uspomena, u kristalno jasnu sliku beskrajnosti sna. Srce uzdrahtalo pjenušavom milinom oceana snova, trepravo uranja u tišinu tmine, pali krijesnice na mostu sudbine, nečujnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. San ljetne noći, renesansna vilinska priča iskri na sceni trenutka, budi u svakoj duši svjetlosna prabića, odjeva ih u odore sreće, ljubavi i sanja i uzavrelim osjećajima, viliskim plesom drevnih snviđenja ka svitanju novom koraća. Spiralnom se dinamikom životna energija u srcima punim uzbuđenja u odnose zlatnog reza postavlja i bez kraja u početku se nikada ne zaustavlja. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, nema unutarnjeg bjesa usijanih glava koje vječno ljudima sude. Tišinom šapuće čarobna šuma, vilinskim glasom pjevuši tmina u svjetlošću razigranoj duši.
Sjećaš li se onog davnog trena kada sjeđasmo na rtu oceana snova i osluškivasmo pjesmu morske djeve na leđima delfina. Čudesna je to bila melodija, muzika iznjedrena iz oceanskih dubina, pjevana zlaćanim glasom drevnog vjerovanja, glasom beskrajnih tišina, glasom koji je burno more ukrotio i zvijezdane treptaje neba na čas umirio. Probuđen ljepotom tog vjekovnog zova, uzdrhatao između zemlje i mjesečeva sjaja Kupido strijelu od ljubavnih sanja tako snažno napinje kao da želi jednim jedinim strijelom deset tisuća srca prostrijelit. Strijela je pogodila samo jedan nebeski cvijet cvijet satkan od pjeska i pjene, cvijet bijel kao mlijeko. Od dodira strijele iz bisera zaiskri eksplozija boja, grimizom crvenim odjenu cvijet i pretvori ga u ljubav. Kapljica soka iscijeđena iz njegovih latica pretvara svako ljudsko srce u najvredniju posudu svijeta u izvor vječne sreće, u fontanu svjetlosne dimenzije, u drhtavi ples struna bezvremena.
Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce ljubavnim pupoljcima se kiti i vraća se u svoju odaju tišine. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu vilinski ples. Beskraj blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje rajski vrt pun ljubavnog cvijeća. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog beskraja, snagom svoje volje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje i vraća u renesansni san ljetne noći u vilinski zagrljaj dobre sudbine, u svilenkasto tkivo osjećanja osjećaja ljubavi.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen