Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju beskonačnosti.

Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki sam za sebe samoga stvara, sam ga  kultivira i brani. Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam osjećati osjećanje osjećaja, naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati kvalitetu mojega života i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati osjetiti, treba joj dozvoliti da se kao zlaćana spirala širi dušom i tijelom. Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje crno- bijelog mačka pred zatvorenim vratima, otvaranje latica ruža u vrtu pred terasom, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica:
" Nad našim gradom vila kliče, kako si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su osjetila, moja okna u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu. Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela čuvara, simbola svjetlosti i snage koju nosimo u sebi. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i ljubičastom sutonu. To je svijet cvijeća, mirisa, misli, osjećaja i muzike. Mi živimo ljubav i volimo snove.
"Razbojniče" bezimeni pjesnik prekida moju misao"ovo vrijeme je tren za šetnju. Sunoćavanje nas zove svojim svjetlosnim valovima da simfonijom boja osmislimo dan"
U takvim trenutcima naš život postaje san i mi obično zagrljeni slušamo muziku vjetra u prastarim krošnjama drveća, osjećamo Anđeoski dah bezvremena na licima i dodir prstiju beskonačnosti u srcima. Put je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i naš ljubičasti san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/