Pokušat ću, pišući baladu o dlanovima, ispričati priču o vrtnji nebeskog vretena, o spiralnoj dinamici, o čudesnoj energiji iz koje smo izrasli, energiji koja traje eonima, stoljećima, desetljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama i još uvijek izrasta iz trenutka svjesne spoznaje, sretnog trenutka u kojem svijesno trajemo. Iz dodira našega dlana i dlana vremena iskri svjetlosna dimenzija našeg postojanja, rađaju se maleni leptirići koji lepršaju našim tijelom i pokreću vrtnju preslice našega života. Balada koju pišem je u isto vrijeme i balada o mojim, njenim, njegovim, našim, vašim rukama, o rukama u vječnom i nezaustavljivom pokretu, o našim dlanovima, oknima kroz koje, pod koplja danje svijetlosti, struji snaga naše životne energije, naš život.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, sklapaju u molitvu i poniznost duše. One vole.U stanju su milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati. Što će učiniti naše ruke odlučuje naš um, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima, a ona je uvijek osnova našeg postojanja u beskraju božjeg sna. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjakovići, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo.
Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu. Nijema igra naših ruku je energija koju danas nazivamo REIKI, TAO, PRANA, BIOENERGIJA, ali to je još uvijek samo energija našega života. Na našim dlanovima vjekuje život, a mi uopće nismo svjesni naše ovisnosti o tim prozorima kojim osjećamao i susrećemo svijet u kojem živimo. Primjećujemo ih tek dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima ljudskoga tijela. Kada postavim dlanove na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki zglobovi isijavaju energiju koja se širi mišićima i premošćuje put od mene ka pacijentu. Vršci mojih prstiju pamte ukočenost pacijentovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim.
Kada pacijentova glava leži na mojim dlanovima oni mi, posredstvom uma i srca, pričaju priču o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, šapuću mi legendu o titatnu Atlasu koji je na svojim dlanovima nosio cijeli svijet, o ukočenosti i neelastičnosti mišića, dlanovi mi odaju pacijentovo neznanje o njemu samom i njegovom tijelu. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam u stanju spoznati. Energija koja nas sjedinjuje, reiki, tao, bioenergija, božanska energija se pretvara u energiju svijesnosti, ona otkriva pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, ona skrivene mjesta u njegovoj podsvijesti, koja do tog trena nije osjećao. Naše ruke, ta vrijedna alatka, se pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u čudesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike preobražava u ljubav, mržnju, sreću tugu, bolest ili zdravlje.
Vaše i moje ruke imaju svoj jezik kojim međusobno razgovaraju. Dok jedna pridržava, druga obavlja posao, dok jedna reže meso na tanjuru, druga prinosi zalogaj ustima, a zajedno podižu teret, cijede rublje, vole i mrze. No ništa one to nebi mogle da im naša misao i naš osjećaj ne pokažu puteve. Dok smišljam baladu rukama ja gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet mojih misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u razumljivo štivo.
Prisjećam se kako sam sinoć promatrala pokrete mojih ruku pri ugodnom razgovoru s prijateljima. Pokreti ruku su dio osobnosti. Pripitomljene odgojem one pri razgovorima ostaju mirne, položene uz tijelo, naučene koristiti samo svoje mišiće, da se ne upliću u djelovanje mišića stabilizatora ramenog pojasa, ali da ipak, iako moraju prividno biti mirne, žive svoju dinamiku potaknutu mojim životnim ritmom. Što dulje razgovor s prijateljima traje pričinja mi se da čujem i njihov dijalog. Osjećam toplinu i spoznajem da ruke uistinu međusobno razgovaraju meni nečujnim glasovima. Iznenada se zagrle na mojim prsima, dlan jedne potraži dlan druge, laganim pokretima prstiju one slijede moj ritam i pretvaraju ga u simfoniju koja se treptajima njihovih struna širi do ramena i ponovo vraća do vrškova prstiju. To je onaj nevidljivi i nečujni ples mojih ćelija koji u meni traje.
"Umorna sam od nerada" osjećam titraje desne ruke.
"Strpi se još malo, razgovor koji se ovdje vodi je ugodan" titraji lijeve smiruju moj um.
"Oni razgovaraju o umijeću Augusta Rodina, skulptora koji je isklesao mislioca u pokretu, a mi to moramo mirno slušati." usprotivi se desna.
"Slušaj oni govore i o njegovoj skulpturi "Poljubac", on je sjedinio snagu svoga uma rad njegovih ruku i stvorio remek djelo, skulpturu iz koje zrači osjećaj, treperevi dodir usana i vječni zagrljaj i ljubav" lijeva ruka je smirivala desnu
"Čujem što oni govore i ja bih sada naradije grlila i dodirivala bezimenog pjesnika" desna je postajala nemirna.
"Pokreni se drugi to neće niti primjetiti, kreni ka čelu i makni s njega kosu." lijeva će dobronamjerno, a desna se polagano diže i, za druge skoro, neprimjetnim pokretom maknu kosu s moga čela.
Lijeva je pri tome ležala prividno mirna na mome krilu, onda se ponovo pokrenu tražeći dlan desne.
"Sada je na tebi red" šapnu joj desna "izjednači dinamiku u ovom nepokretnom tijelu, podigni se, prisloni se laktom na stol i dotakni lagano bradu da glava pronađe ponovo svoje mjesto na već umornom vratu."
Lijeva ruka se pokrenu prema stolu i ja osjetih dodir prstiju na bradi. Moja glava se oslobodi težine i namjesti na prvom vratnom kralješku u središnji položaj. Vratom prostruji ugoda i ja ponovo osjetih lakoću sjedenja. To su oni sitni, skoro neprimjetni pokreti kojima održavate ritam i dinamiku u vašim mišićima iako prividno ne činite ništa. Vjerujte mi sličan dijalog vode i naše noge i naša leđa i prsa, vrat i ramena.
Izrazite LJUBAV svome tijelu, napišite baladu, himnu, običnu pjesmicu svome pokretu, naučite je napamet i otplešite je jednom, dva, tri puta i pamtite ritam koji se pri tome u vama rađao.
Tijelo misli i pamti. To naše, godinama zanemarivano tijelo je kao i tlačeni narod spremno progovoriti jezikom poezije, spremno je taj jezik oblikovati u pokret koji boli, koji vlaži naše oči i smanjuje horizonte, zaustavlja dah i plijeni našu svijest. Darujmo mu simfonijom boja baladu o pokretu iz koje će izrastati naš uspravan stav, sloboda mišljenja i samoodgovornost da živi svoj život i onda kada je prisiljeno da satima sjedi i neradi ništa.
Smislimo baladu po kojoj će naše ćelije plesati svoj vječni spiralni ples i održavati našu unutarnju ravnotežu. Tada ćemo sigurno s vremena na vrijeme spontano duboko udahnuti i lagano i dugo izdisati uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ćelije naših mišića će tada sigurno, za nas nečujno, ponovo zatitrati našim ritmom. Poklonimo zdjelici stih, nazovimo je zdencem vječne mladosti, iz kojeg izrasta kralježnica podižući sa sobom prsni koš i pretvarajući našu glavu u balon koji nas nosi u visine. Neka to budu tri sekunde, treptaj oka u kojem sudjelujemo aktivno u svom vremenu. Za druge neprimjetno, mi smo umijećem pokreta obnovili, dugim pasivnim sjedenjem, potrošenu energiju i našim tijelom će prostrujati novi val ugode. Razgovor sa prijateljima se može nastaviti, jer je naše tijelo, umijećem naših pokreta, oslobodilo naš misaoni um za koncentriranu diskusiju ili za prijateljsko čavrljanje.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://www.croatia.ch/kako/080113.php
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://www.blog.hr/print/id/1624940797/balada-tijelu-i-pokretu.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen