Bio je prekrasan jesenji dan. Šetali smo gradom na Aari i uživali u podnevnom suncu. Einsteinova kuća je zablistala u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, njegova slika nas je pozdravljala sa jednog prozora.
Albert Einstein Kramgasse 49. Bern- CH.
"On je još uvijek stanovnik Berna i ove kuće" reče pjesnik
"I danas pedest godina poslije njegove smrti možemo pozvoniti na vrata njegova stana" rekoh zadivljena
"I činit će nam se da je samo trenutačno odsutan, da je možda otišao po novine ili skočio do patentnog ureda."Ušli smo u hodnik kuće i počeli se uspinjati stepenicama. Na prvom katu su dva ulaza, dakle dva stana. Na jednim vratima pročitasmo "Modeagentur Hot Couture", a na drugima ponovo Einstein.
Pozvonili smo i ušli u predivan prostor njegove dnevne sobe koju je Einstein 1909 napustio i više se nikada u njega nije vratio. Njegove slike na zidovima govore o vremenu provedenom tu, ali i o vremenu koje je on pretvorio u nama dohvatljivu dimenziju. On s kredom u ruci pred pločom na koju je napisao formulu koja je promjenila svijet, on privatno kao violinist, kao prijatelj, kao ljubitelj djece.
Na jednoj ploči njegovom rukom napisan citat "Teorija relativiteta je rođena u Kramgasse 49". Nasmješeno lice okrunjeno grivom od kose, fotografija sa isplaženim jezikom koja je postala ikona znanosti konzervirana u stan u kojem je on, prije nego je postao ikona, stanovao. Sve što nam se činilo da vidimo mi smo uistinu i čuli.
"Bog se ne kocka" glas je dolazio iz fotografije s isplaženim jezikom i ispreplitao se sa tonovima struna violine.
"Ovo je simfonija univerzuma." pomislih
"To je simfonija mog sna koji se još uvijek nije ostvario." začuh glas koji je dolazio s fotografije na kojoj Einstein zapisuje formulu E= m x c*.
Napustili smo stan i kuću puni energije koja se uvlačila u naše misli i ostala zauvjek dio nas.
U kući pored je restoran. Željeli smo nešto popiti. Tu smo još jednom osjetili magiju njegova imena. Na jelovniku pročitasmo "Einsteins- menu"
"To moramo probati" reče pjesnik
Donijeli su nam kuhanu šunku u sosu od senfa, farfalle u sosu od rajčica i salatu.
"To sam ja stvarno često tu jeo" Einsteinova misao se ispreplete s mojom.
"Kako se zvao restoran" upitah ga
"Zove se još uvijek Pastamania"
"To je moje Blato i tvoja mala kavana." reče pjesnik
"Tu sam ja smišljao formulu i sanjao o univerzalnoj teoriji koja bi ujedinila univerzum i misao" reče nam starac sjetno.
"Vi ste tvrdili da se Bog ne kocka"
"To tvrdim još uvijek. Onaj tko dokaže da strings ima gravitaciju taj će dokazati i moju tvrdnju."
"U našem vremenu smo doživjeli nastajanje Supernove"
"Ja sam je predvidio, ali nisam dočekao trenutak dolaska svjetlosti"
"Kada je konačno stigla, kao val pun čestica, uzdrmala se zemlja, zadrhtali svi mjerni instrumenti od svjetlećih iskrica smrtnog grča umiruće zvjezde."
"Energija ne nestaje. To je u isto vrijeme bilo rođenje nove neutroske zvjezde" vidjeh njegov osmjeh u misli koja me dotaknula "Ti i tvoj pjesnik ćete lutati vremenom do novog velikog praska i vidjet ćete svjetlo nad svjetlima i proći još jednom kroz vrata vremena i osjetiti misli koje se ujedinjuju s univerzumom i tada ćete mi povjerovati da se Bog nikada ne kocka"
Tu na granici između relativiteta i kvanta, između neba i planete, u sutonu koji nikada ne prestaje, mi nastavljamo slušati melodiju koju, s vremena na vrijeme, pokušava razbiti vjetar s nekih dalekih mora. Skidajući sve ono sa sebe, što nas čini nama, u onoj drugoj, našoj stvarnosti, tek ovdje u kući bezvremena sam spoznala prevaranta u sebi.
Sada sretna i umorna od dugog putovanja vremenom sjedim na hridi iznad mora i pozdravljam galebove. Arkadija me pozdravlja oblacima koji se kao ovčice šire poljima. Sunce pretvara njihovu bjelinu u blješteće putokaze. Grad Sunca širi svoje granice i postaje uistinu grad u kojem sanjam život. Oči neba, treperave i stvarne, postaju jedina veza između jave i sna. Vrativši se u varljivu stvarnost ja zatvorena u svom ludilu sanjam Grad sunca i arkadijski slobodne dane sretnog trajanja. To je nekada pustinja u kojoj pjesak pleše menuette, u kojoj svjetlost traje vjetrom i ubija nesposobne i proždrljive, a nekada je zvuk zvona bijelih ovčica koji dolazi sa obližnjih brežuljaka. U Arkadiji i gradu sunca treba znati živjeti, treba znati preživjeti, treba znati grliti zrake sunca, milovati vodu, plesati na vjetru i prepoznati oazu, svoje mjesto pod suncem u beskraju vječnog sna. Materija životnog u meni dobija svoj oblik tek istinskim sudjelovanjem u trenutku, tada osjećam spiralnu dinamiku i svjetlosni zagrljaja bezvremena. Osjećaj pretvoren u kičastu sliku, napisanu ili izgovorenu riječ postaje jeftina kopija pravog sna. Tragedija počinje onda kada više nema unutarnjeg dijaloga ili kada onima koji očekuju lažne simbole serviramo tek golu istinu unutarnjeg previranja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html
http://dinaja.blog.hr/
2 Kommentare:
prekrasno :) Bog se, fakat, ne kocka već igra vrlo sigurno i točno ... prekrasan tekst, kao i uvijek... :)
ta čudesna simfonija univerzuma, svjetlosni zagrlja, anđeoska bića sve je to skriveno u Einsteinovom snu.........on je to osjećao, on je to naslućivao, a znanost još uvijek nije uspjela dokazati postojanje sile gravitacije u mikrosvijetu........zato se ponekada pitam da li su oni koji su stvarali legende i bajke o vilama i anđelima uistinu znali više od ovoga što mi danas znamo...jer teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu objasniti da anđeli nemaju krila, da su oni sićušne strune koje žive svugdje u svakom djeliću univerzuma, da su ugnježdeni i u bumbaku naše duše, da su uvijek tu i tamo........:-)))
Kommentar veröffentlichen