Varijacije na temu, agonije i ekstaze i nadahnuće ljubavi

Nadahnuće, inspiracija snena, iznjedrena iz šapata Mnemozinih kćeri, riječ koja označava u životu, u duši, u duhu, riječ koja iskri mentalnu, stvaralačku i kreativnu snagu, snagu iz koje izranja iskrenje novih ideja, bljesak zvijezdane poezije, drhtaj poezije plesa, šapat mjesečine na unutarnjem nebu. Umjetnika umijeća inspirira sve oko njega, on uranja u trenutak spoznaje i viđeno, slušano, omirisano, dotaknuto prevodi na svoj emotivni jezik i stvara zvijezdanu poeziju svog unutarnjeg neba, oslikava pejsaže svoje duše, piše eseje, novele, članke jezikom svojih neurona, drhtajima svojih unutarnjih leptira, on tka umijeće umjetnosti svilenim nitima svoje duše. Postoji li vlasnik inspiracije? U čijim rukama je okidač koji pokreće vrtnju njegovog unutarnjeg vretena iz kojeg izasta djelo njegove duše? Da li postoji strana ruka koja to čini?

Slika plavoga vampira ispisana krvavim slovima moje ranjene duše

Ova slika objavljena na portalu znanja, ljubavi i vjerovanja me prisjeća na vampira koji na tom portali živi, uistinu u tom svjetu širi svoju vampirsku energiju, okrivljuje, prijeti, osuđuje. Na gore postavljeno pitanje nema pravog odgovora jer često iz svjetlosnog zagrljaja ljubavi, znanja i vjerovanja izrasta plavkasti vampir koji krv podanika pije, vampir koji svojim postojanjem dokazuje da svaka inspiracija ne postaje uvijek umjetničko djelo, da iz svake pjesme plavoga vamira, pjesme nazvane poezijom, ne zrači snaga kraljice literature, jer plavi vampir, tek zanatski obradi pročitano, viđeno, kušano, omirisano, tuđe djelo pretvori u zanatsku sliku svoje inspiracije, on najgori, nazločestiji, najlukvaiji, najprefriganiji, najbezobrazniji vampir među vampirima posuđuje inspiraciju izraslu iz inspiracije pravog umjetničkog dijela i pretvara je u svoje sklepano djelo ili u oblik onoga što onda hrabro, snagom svog osakačenog uma, naziva poezijom, ponekad člankom, esejom. Da, u takvim slučajevima se možemo pitati tko pokreće tastaturu inspiracije, možemo govoriti o stranoj ruci koja pokreće takozvano nadahnuće. Neki to nazivaju šapatom anđela jer nepoznaju izvore iz kojih je inspiracija, iz koje su posudili svoju inspiraciju, izrasla, jer u svom neobrazovanom umu nisu i ne mogu osjetiti onaj tajnoviti izvor  inspiracije, nadahnuće koje još uvijek izrasta podno Parnasa iz vječnog plesa Muza i dodiruje tek odabrane duše., one duše koje nam nude plodove svoje inspiracije. Neke plavkaste duše nikada ne priznaju da posuđuju ideje jer nikada ne osjete snagu energije sa izvora inspiracije jer nisu u stanju stići do izvora, jer su svojom ograničenosti i naučenim ne znanjem zaustavljene u plavićastom oblaku svoga nepostojanja i tek vjeruju da sudjeluju u kristalnom zagrljaju mudrosti, znanosti i ljubavi. Plavkaste duše se izgube u zagrljaju svog ledenog plavićastog kristala, a onda lutaju tuđim osjećajima i traže puteve ka svome izričaju i skupljaju iskrice snova onih koji ispijaju kapljice vode sa drevnog izvora. Te plavkaste duše žive i šire snagu svog plavog otrova crvenkastim svijetom u kojem samo ljubav caruje, u kojem samo sreća obrazovanih duša bdije, u svijetu iz ljubavi izrasle ljubavne energije.

Istinsko nadahnuće istinske duše  je onaj trenutak u kojem u čovjekovoj duši zaiskre kristali, zatreperi svjetlosna muzika, zablista simfonija boja, zatreperi ljubav i on začuje vječnu pjesmu drevnih Muza, jer oni koji osjete nadahnuće znaju i mitologiju, poznaju legende i žeive u svijetu drevnih boginja nadahnuća. Njegova duša tada zapleše čarobni ples svog stvaralaštva, ples duše koji se sjedinjuje sa osjećajima i osjećanjima drevnih muza i izrasta u vrtnju svemirskog vretena. 

Pri tom plesu se sjedine misaona i emotivna duša i onda duša duši u duši univerzuma pjevuši, suptilnim tonovima, misli pretvara u nježne osjećaje koji prelaze i izričaj koji one s ljubavlju poklanjaju svim dušama svijeta. Tada se uistinu, u ponekad nedohvatnim dubinama svijesti, širi nebeski vrt pun cvijetova ljubavi, onih tajanstvenih metafora koje oslikavaju trenutak nadahnuća i misaona duša nektarom, božanskim pićem svoga neba zaljeva izrastajuće pupoljke u vrtu emotivne duše i čuva sve ono što srcu je vrijedno, sve pretvara u kristalno zdanje u kojem se svijetlost prelama u duše sanje. Tu se grle svi življeni trenuci, prošlost iskri kapljicama mnemozine rijeke, u njima se iskri sadašnjost i sluti budućnosti stanje. U pjenušavoj vodi uspomena odkucava vrijeme, grle se niti nebeskog vretena, prohujale kapljice dočekuju nove i sretne duše uvode u snove. U dubini oceana snova, tamo gdje ne dosežu tjelesne oči, na koraljnim otocima iskri ljubav, spokojno spava i čeka da je probudi bačeno sidro satkano od ljudskih ideala. Sedefasta školjka otvara svoje skute da ljubav do ljudskih duša pronađe pute, da se biserna niska ovije oko uzdrhtalog srca, da se u jednom jedinom treptaju vremenskoga oka svi eoni spoje, ga zazvone alkemijskog vjenčanja zvona. Odzvanjaju, u dubini oceana snova, tonovi svadbene pjesme, isprepliću se duša trepreve niti, vrti se ljubavno vreteno i trenutak sjedinjene sreće ljubavnim cvjetovima kiti.

Ljudska duša je čaroban cvijet, u njoj se krije misaono- emotivni, čovjekov duševni svijet, svijet pun duginih boja, pun mirisnih misli i osjećaja bez broja. Nazivamo je tek duša, tom jednostavnom riječji koja u sebi sjedinjuje leptirasto lepršavi vilinsko- anđeoski svijet. Čas lepršava maštom očarana, u odajama tišine stvarana, zaogrnuta lakoćom drevnog kova utopljena uvijek u oceanu snova. Na svome treperavom putu, pamti sve doživljeno, zvjezdanim slovima zapisuje sve proživljeno, neke davne sanje skriva u podsvijeti, ali tako spretno da ich uvijek kad poeželi može snena sresti. U tom čudesnom carsvu nebeskoga sjaja, u beskraju sebi samoj datih obečanja ona, carica trenutka dušu svoje duše nektarom zaljeva, svjesna da to bez nje ne može učiniti nitko, da njen perivoj mirisnih sjećanja, vrt pun duhovnih cvjetova, pun treperavih leptira tek ona sama može pretvoriti u kraljevsvo rajsko. U tom čarobnome zdanju satkanom od sanja, od drhtavih struna sličnih violinskoj žici, duša naša nalikuje lepršavoj božanskoj ptici. U toj čaroliji boja, mirisa i zvuka, svaki udah rađa novi svijet, svijet u kojem duša s dušom svojom sjedinjena rađa uvijek novi još ljepši osjećajni cvijet.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/u-jaslicam-prostim.html
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/06/varijacije-na-temu-agonije-i-ekstaze-u_01.html