Susrećem je često u snovima lepršavu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Uronih u začaranu šumu svijesti i susretoh dobre vile iz davnih legendi, svjetlosna anđeoska bića iz drevnih bajki. Lepršave i snene one lete krošnjama spoznaje i ostavljaju svilenkasti trag u sjećanju, stvaraju predivne misaone slike u galeriji uspomena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalnim prizmama svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije, zagrljaj legendi i znanosti u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu u dubini našeg unutarnjeg svemira stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna lepršava, satkana od svilenkastih niti nebeskog vretena, boginja rođena na Olimpu naše svijesti ili možda tek anđeosko biće sišlo sa zvijezde Sirius, naše svjetlosno prabiće koje u sebi krije porijeklo života, mudrost i mnoge još neotkrivene istine. U njemu se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo melodiju dubine, muziku širine, simfoniju podmorja naše duše, osjetimo vjetar koji pomiće oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, spiralnu dinamiku postojanja, svjetlosnu dimenziju, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo prabiću da uistinu oživi, da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja.
Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju vječne vrtnje preslice sudbine, tajanstvene boginje ili malenog anđeoskog bića koje živi u čarobnoj šumi naše svijesti, u krošnji naše spoznaje, u spiralnoj dinamici našeg sretnog trenutka postojanja i vječno bdije nad našim životom.
http://samopoimanje.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen