Rekli su nam oni koji su bili prije nas, da u dubini univerzuma uma postoji kristalni dvorac u kojem naša duša spava, pisali su eseje, romane, bajke i pjesme o tajnovitoj vili koja nas u beskraj svojih sanja zove, oslikali su nam dimenzije uutarnjeg neba, obojali su nijansama pastelnih boja tmine našega ne znanja, snagom duginoga spektra ucrtali pute kojima bi trebali poći da jednoga dana ipak stignemo u Carccason, da savladamo svojeg nutarnjeg neznanca, da mu skinemo masku prevare, krinku straha sa lica, da s njim u dubini sebe zaplešemo ples izlječenja, prosvijetljenja, oslobođenja. Slijedim napisana svjedočanstva, lutam putevima do Kafkinog zamka, koračam zvijezdanim stazama Proustog vremena, susrećem Camusovog stranca u kutovima egzistencionalnog straha i upoznajem se s njime. Prometej mi poklanja vatru sretnoga trenuka, Sizif mi dokazuje da ništa što pokušam uzaludno nije, da svi putevi kojima kročim vode ka dvorcu, kristalnom zdanju koji se u dubini oceana snova krije. Na zvijezdanom nebu umivezuma uma Platonove ideje iskre, osluškujem simfoniju boja dok putujem kroz Pitagorine sfere, zaustavljam se u perivoju mirišljavog znanja drevne akademije. Misli starih mudraca me dodiruju nježnim lahorom prohujalog vremena i bude u meni usnule nebeske vrance na kojima jezdim do mog rođenja zvijezde. U jednom jedinom treptaju oka vidjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje bezvremena, osjetih dubinu, širinu i visinu beskrajnosti snova, dotaknuh vječnost koja se u trenutku krije i spoznah da sam uistinu ona koja je bila i prije.
Misao, carica uma, boginja sretnoga trenutka me svojom snagom provela kroz prohujalo vrijeme, odvela me u trinaesti eon da osjetim buđenje svijeta, a onda me u istom trenu vratila u ovo ovdje i sada da pokaže, da mi dokaže da vrijeme nikad izgubljeno nije da misao u sretnome trenutku osjećanja osjećaja prošlost i bućnost u spoznaju veže. Osjetih snagu svjetlosnog eona, oćutih nježan dlan prolaznosti i spoznah da mi je sudbina uistinu sklona. Uranjam u svjetlosnu dimenziju uma, gledam prostor- vrijeme na dlanu trenutka, osjećam spiralnu dinamiku preslice života, vidim kako se moja sazviježđa šire, osluškuje simfoniju znanja, vidim vrulju iz koje ponornica osjećaja izvire i budim uspavanu dušu da u mojoj svijesti dalje budna sanja. Na horizonu ovoga trenutka, na obroncima sna i jave blješti eksplozija boja, Prometejev plamen postojanja kristal moje duše ljubi, svjetlost i tmina postaju jedno, hladnoća i toplina postaju tjelesna milina, sumnja u istinitost unutarnjeg svijeta se s maglom nepovjerenja u bezdanu prošlog neživljenja gubi, a na pješćanom žalu drevnih snoviđenja iz sedafaste školjke mojih uvjerenja biser izranja i dokazuje da je ljubav energija koja sve prohujale eone u nisku sretnoga trenutka spaja. Da tu u dubini sebe, u Kafkinom skrivenom zamku uronih u sretan trenutak koji nad životom bdije, osjetih svjetlosni zagrljaj Proustovog vremena, Camusovog stranca prepoznadoh u sebi, skinuh mu krinku sumnje sa prestrašenog lica i zakoračih o novo svitanje puno iskrićave sreće i ljubavnih balada, puno davnih vjerovanja i mirišljavih pupoljaka novih saznanja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen