Antroploški gledano, inicijacija je ispit zrelost. Gledala sam dokumentarnu emisiju o Banggee Jumpingu, među domorocima, sa otočne države Vaunatu iz južnog Pacifika, koji su skakali s litice, lijanama čvrsto omotanih gležnjeva tako da im je glava na kraju skoka završila tik nad tlom. To su bili ritualni skokovi tamošnjih dječaka, dakle nije se radilo o sportu ili zabavi nego o inicijaciji, nekoj vrsti ispita zrelosti, matura kod takozvanih primitivnih naroda pri kojoj se ljudi često izlažu vrlo velikim opasnostima. To čine samo kad misle da su spremni za prijelaz u novu životnu fazu, recimo o prelazu iz mladenaštva u odraslu dob ili kasnije ako napreduju na nekoj duhovnoj ljestvici i žele postići ili obilježiti neku bitnu promjenu u svom postojanju.
Inicijacija je svjesno spoznati trenutak posjedovanja duše, trenutak u kojem čovjek postane svjestan, da nema, da nepostoji čvrsta živuća materija, da je sve tek vrtnja nebeskog vretena, da je materijalni svijet tek sredstvo koje mu omogućava da uistinu pronađe, osjeti i doživi sebe samoga. Da bi uistinu uspio u tome čovjek mora naučiti osjećati osjećanje bezimenih osjećaja u sebi, svoj do toga crno bijeli svijet obojati bojama svoje svijesti, propustiti svjetlost svog unutarnjeg sunca kroz kristale svoje duše, pogledati i prepoznati sva svoja lica u kristalnom labirintu svoje svijesti, pronaći središte labirinta, uroniti u vrtnju svete spirale, osjetiti njenu dinamiku, probuditi ratnika svjetlosti u sebi i onda slijedeći Ariadninu nit svoje spoznaje izači pod koplja dnevnih istina. Inicijacija je najsuptilni mehanizam duše, a pokrene se u sudbonosnom treptaju oka u kojem čovjek počne osjećati nezadovoljstvo unutar sebe, nezadovoljstvo sa svojim životom, kada osjeti da u njemu živi stranac kojeg je nesvijesno ugostio, a nikada nije uspio skinuti masku s njegova zakrabuljena lica. Tada se počnu buditi u čovjeku novi interesi, koji ne moraju biti usko religijske ili okultne prirode.
Čovjek odjednom počne gledati kroz okna svoje probuđene duše, boje, zvukovi mirisi, dodiri dobivaju drugačije značenje u njegovoj svijesti. Svijet u kojem živi postaje njegov novi dom, dom u kojem je do toga trena samo preživljavao, dom u kojem nije bilo znakova njegove osobnosti, dom koji je do tog treptaja oka bio ogromna tamnica njegovoj duši, crno- bijeli svijet bez mirisa i okusa, bez suptilnih tonova svitanja, bez purpura sutona, bez promjene godišnjih doba, bez osjećaja unutarnjeg ritma, bez osjećaja za unutarnju ravnotežu, bez osjećaja za prolazak zrnaca svijesti kroz unutarnji pješćani sat.
A onda se dogodi iznenada, u jednom presudnom trenutku, rodi se želja, uzburka se čežnja, probudi se znatiželja i krabulji ples, do tog trena bezimenih osjećaja, započne svoju igru u dubini duše. Maske polako padaju i čovjek počne u zrcalima svog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta prepoznavati svoja različita lica. Što će s tom spoznajom započeti, ovisi o njegovim interesima, o njegovom znanju, njegovom obrazovanju. To je taj odlučni trenutak u kojem se mora sam za sebe odlučiti što je za njega važno, što mu stvara ugodu, što ga koči, što ga odvlači u nepostojanje, a što mu daruje lakoću i lepršavost postojanja.
Otvaranje Pandorine kutije unutar sebe samoga je opasno, ali kada je u jednom trenu otvorimo ona mora zauvijek ostati otvorena, jer na njenom dnu se krije nadanje, koje je po legendi Pandora iz straha od osvete, zauvijek ostavila zatvorenom u kutiji.
Inicijacija se ponekad događa spontano, nesvijesno dolazi do pokretanja tog čarobnog mehanizma koji uzburka našu životnu energiju i sjedini je sa kozmičkom, dogodi se u trenutku polaganja zakletve u vojsci, pri položenom završnom ispitu, pri prvom poljubcu, vjenčanju, rođenju prvog djeteta. Tada se rađaju u čovjeku novi osjećaji, osjećaji koji izazivaju spontane promjene unutar duše, promjene koje se odvijaju spontano u vremenu sazrijevanja iz djeteta u odraslu osobu. O tome procesu, tom mehanizmu duše, o tom obliku inicijacije nam je Carl Gustav Jung ostavio u naslijedstvo model ratnika, kojim on vrlo ilustrativno opisuje izrastanje spoznaje o odgovornost prvo prema sebi samome, zajednici, obitelj i svijetu kojem živimo.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://dianoetika.blogspot.com/2010/01/inicijacija-duse.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen