taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 24. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i balada Arhanđelu Rafaelu.





Rođena sam u znaku vage, po anđeoskom horoskopu je Arhanđel Rafael zaštitnik moga znaka. Kao dijete sam vjerovala u anđele, razgovara s njima, imala sam i svog anđela čuvara, ali više se ne sjećam kojim imenom sam ga zvala. Danas mislim da znam zašto oduvijek volim ljubičastu boloju, zašto sanjam ljubičaste snove, zašto se utapljam u purpurnom oceanu snova. Naučila sam da je ljubičasta boja Rafaelova boja i da je on zaštitnik zdravlja, da je vjesnik neba koji iscjeljuje dušu i tijelo. Od tada u mojoj glavi nastaju misaone slike, vidim riječi kao poludjele ptice, kao purpr neba i zalazak sunca, kao suzu na obrazu, kao milovanje anđela i kao zagrljaj. Te slike bude u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidim sebe u trenucima koje nekada davno nisam znala opisati riječima, a onda iznenada osjetih da tijelo izrasta iz osnovnih prirodnih zakona, da se sjedinjuje sa spiralnom vrtnjom nebeskog vretena, da je nošeno anđeoskom snagom beskrajem i bezvremenom. Jednom davno sam napisala,  djetinjim stihom, baladu anđeoskoj snazi, baladu kao zahvalu Arhanđelu Rafaelu, anđelu iscjeljenja i ozdravljenja. To je bilo ono nezrelo vrijeme kada sam tražila "nepotrebnu" rimu i gubila ritam i smisao onoga što sam uistinu osjećala. Nagomilavala sam riječi ubijajući njima snagu izričaja. Pokazala sam pjesmuljak Juri Kaštelanu, on se nasmiješio i rekao. U vrijeme njemačkog romantizma su pjesnici koristili rimu i stvarali predivnu poeziju, poeziju koja nam i danas priča istine o tom vremenu. Draga moja, poezija je živo biće, ona izrasta iz rijeke vremena, ona je energija koja se širi i mijenja svoje oblike. Danas se rimom služe zanatlije koje nisu savladali osnove zanata. Pisanje poezije nije zanat, poezija je umijeće umjetnosti stiha, ona je zrcaljenje umjetnikove duše. Piši onako kako misliš i kako osjećaš, onda pjesma izrasta iz tvog ritma, onda ćeš sigurno puno ljepše opisati osjećanja osjećaja. Ova pjesmica je slatka, ali to nije poezija, to je poluzanatski, šegertski sklepan stih. Evo pročitajte i prosudite sami, meni se čini da iz strofa uistinu ne zrači ono što sam željela poručiti Rafaelu.



Balada Anđelu Rafaelu




anđele moj dragi, moj čuvaru blagi

Darujem ti anđele misao ljepote,
osjećaje sreće i duševnog mira
nudim ti kapljice kristalne divote
treptajima srce baladu tebi svira.

Ljubav i lakoća se u život spoje,
duša srce grli snagom dobrote
sreća i vjerovanje drhtaje broje,
treptaje krila i sjaj tvoje ljepote.

Zapalih vatru u dubini sebe
zagrijah dušu kao srca znak
vulkan žudnje iskri tada tebe
lava sreće zamjenjuje mrak.

U vrtlogu želja vatra buknu,
u pepelu vidjeh pticu snažnu
Fenix se put moga neba vinu
šapuće anđeosku želju važnu.

Ćutim srca sjeme i želju ka tebi
vidim ljepotu tek izniklog cvijeta
osjećam lepršanje leptira u sebi
novi treptaj, nova slika svijeta.

Davno vjerovanje tijelo moje čisti,
anđeli svilenim krilima tek mašu
trenuci ilizije i snovi nisu više isti
nektar kapljice pune zdravlja čašu.

Treptaj oka, anđeoski plamen
tijelo iskri srećom, srca slavljem.
u sonati duše iskri stari znamen.
ljubavni zvuci trepere zdravljem.




Danas se smijuljim tim drevnim pokušajima, ali osjećam one iste treptaje u sebi, osjećam sebe u tijelu i tijelo u sebi, osjećam ljubav i spoznajem da sam uistinu izrasla iz vrtnje nebeskog vretena i da me anđeoska snaga sjedinjuje s njim i brani od bolesti i nesretnih duševnih stanja. Prošle godine sam ovu baladu pokušala pretvoriti u "Baladu tijelu", staroj pjesmi odjenuti novo ruho, ali pokušaj nije uspio. Balada zvuči još djetinjastije, još nespretnije. Odustala sam već davno od rime, tu i tamo mi se još uvijek potkrade stari način izričaja, ali sam zapamtila što mi je dobri stari pjesnik rekao. Pisanje nije moj zanat, pisanje je samo moja velika ljubav, način na koji mogu otvoriti okna duše, uroniti u vrtnju svete spirale i izroniti na površinu sebe. Pišući učim i poniznost i zahvalna sam na svakoj dobronamjernoj kritici.

Ako vas zanima "Balada tijelu" možete je pročitati na donjoj adresi
 
http://www.webstilus.net/content/view/7736/65/
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: