Varijacije na temu, agonije, ekstaze i alkemijsko vjenčanje.

 
 

 

 

 

 
 
Nema je ne postoji tamna strana mjeseca, osjećam kako polako razumijem tu istinu i zamišljam se u vrtlogu vremena, u onoj točki svemira iz koje bih mogla promatrati tu srebrenkastu kuglu sa svih njenih strana i vidjeti njen puni sjaj. Izrastam iz prostor- vremena, prerastam granice konačnosti tijela i postajem divovska sjenka mene same. Grlim tog noćnog lutalicu i osjećam drhtaje njegova srca, osjećam vulkan nutrine i pješćanu obalu njegove vanjštine. Obasjan suncem on blješti u mojim rukama sonatom svoga sjaja i dozvoljava mi da s njim zaplešem onaj davno željeni ples. Šapućem mu uzdrhtala srca o snovima koji noćas postaše trenutak istine, o nitima koje se isprepleću u tkivo alkemijskog vjenčanja sa početka priče. Na oltaru snova uranjam u zagrljaj njegove sjenke i postajem dio prabića iz kojeg sam iznjedrena. U tišini drevne mudrosti osjećam sudbonosni poljubac bezvremena, a na dlanovima cvijetanje buketa nebeskih cvijetova. Stigoh na početak priče da osjetim beskraj njenog trajanja. U haljini od ljubičaste pjene stojim zatvorena u nepostojanju znanja i otvorena u zagrljaju vjerovanja. Kroz vitraže duše osjećam probijanje vječnosti u ovaj trenutak konačnosti.
 
http://dinaja.blog.hr/