Zaustavih se jedne večeri na obroncima sjećanja i uronih u sjenku duše koja se tek budila u zagrljaju mjesečeva sjaja. Veliko more želja blješti srebrom, a on moj davni ljubavnik izranja iz anđeoskog grada i smiješi mi se osmijehom već davno odsanjanih snova. Šapatom tek probuđene noći mi priča o zapisima iz drevnih knjiga, o tajnama koje u svom naručju krije ovozemaljski svijet, o srcima koja se drhtava i puna briga ne usude ubrati dobre sudbine zvijezdani cvijet. Oko mene neke nepoznate sjenke stoje, zaleđene strahom od noćne tmine ne osjećaju toplinu srebrenkastog sjaja, ne čuju sonatu satkanu od mjesečevih struna, ne vide sedefaste note po kojima more slijedi njegove mijene. U zagrljaju tišine mjesec polagano silazi u snove, budi sjenke, u šetnju zvjezdanim stazama ih zove. Promatram sretna tu igru svjetlosti i tmine, taj nezemaljski ples, taj blješteći noćni krijes i slijedim tišinu tog noćnog lutalice, uranjam u svjetlosno kolo produđenih duša, osjećam plimu, uzburkanost mora osjećanja, nadolaženje valova sreće i lakoću postojanja u snazi mjesečeva zagrljaja.
http://dinaja.blog.hr/
1 Kommentar:
ispod srebrnog sjaja punog Mjeseca, sve je tako mistično, sjenovito, plahovito i čarobno ...
Kommentar veröffentlichen