Možda je teorija o zrcalnim neuronima u našem mozgu tek znanstvena bajka, možda tek posuđen vjekovni mit, možda se nova legenda o čovjeku u čovjeku piše, ali i nespoznato zrcaljanje univerzuma u nama oduvijek iskri trenutak novog izazova, u ogledalima svijesti srećemo svoju dušu i njenu razigranu, za ples u vrtlogu spiralne dinamike uvijek spremnu sjenku..
"Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost zvjezdanog neba" je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje i vjerovanje. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskrajnost svemira, dok se kupamo u srebrenoj mjesečini i brojimo treptaje očiju neba, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom bezdanu satkanom od naših misli, osjećaja i snova. Praskozorje je trenutak koji svjetlošću guta tu iluziju i mi postajemo svijesni skučenosti prostora koji sami svojom krivnjom oko sebe stvaramo i prolaznost vremena u kojem još uvijek vjerujemo da živimo. Znanost nam je pokušala raskrinkati dugine boje, oduzeti vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. Zbog svitanja u našoj svijesti nam se ponekada pričinja da smo slični Platonovim ljudi iz špilje, da smo žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog materijalističkog poimanja, a naša urođena svijest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija pravu stvarnost. Stojimo pod suncem osjećamo njegove dodire i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima i ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu, ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesečinu, da bez svjetlosnih zraka ne bilo zrcaljenja svijeta u ogledalima naše svijesti, da bez našeg unutarnjeg sunca ne bi osjećali snagu svjetlosnog zagrljaja neba.
Još uvijek je aktualno pitanje koje za sada nema pravog odgovora, zrcali li se svemir u treptaju našega oka ili smo mi tek slika onoga čega u trenutku zrcaljenja više nema. Tko piše zvjezdanu poeziju našeg postojanja Uranija, drevna muza zvjezdoznanja ili se ona u nama samima krije? Jesmo li mi tek odsjaj zvijezdanoga praha koji je prije tisuće svjetlosnih godina zaiskrio u beskraju univerzuma?
Mi ponekad ustrašeni proročanstvima lažnih proroka, zastrašeni prijetnjama izmišljenih bogova, ovijeni sferom koja nas od nečega nepoznatog brani, skriveni u njedrima planete koja bezvremenom plovi ne osjećamo da u sebi nosimo oslikano, opjevano, odsanjano vrijeme, ozrcaljenu tajnovitu bezvremenost zauvijek skrivenu u zrcalima naše svijesti. U dubini kristalnoga zamka, u labirintu kristalnoga svijeta naših uspomena se anđeli i dobre vile kriju, iskre svi prohujali trenuci, ogledaju se znana lica, osjećaji blješte, u sebi mi susrećemo one koji našim životnim putem koračaju, ogledaju se svi oni s kojima lebdimo zvjezdanim stazama naših zajedničkih snova. U tom tajnovitom zamku satkanom od istina, znanja, mudrosti, radosti i veselja zrcali se svaka prijateljska želja, svako obećanje iskri zvjezdanim slovima naših osjećanja, svi šapati sa tuđih usana na našim usnama izgovorenom lakoćom bdiju. Osjećam te kao što osjećam sebe, vidim te kao što gledam sebe, u meni se zrcali tvoja sreće, tvoje tuge teku mojom krvi, tvoj bol je rana na mom srcu, izričaji koji potvrđuju da u sebi samima osjećamo osjećanje osjećaja drugih, ali dokazuje da i drugi osjećaju nas, da nas gledaju očima svoje duše, da se zrcalimo u njima snagom njihove unutarnje svjetlosti.
Izrastamo iz kozmičkog cvijeta, susrećemo se u prostor- vremenu, dijelimo svjetlosni zagrljaj neba, sudjelijemo u spiralnoj dinamici nebeskog vretena, ali tek svatko u svojoj svjetlosnoj dimenziji, u prelamanju svijetla svoje unutarnje prizme osjeća i spoznaje svijet. U dubini našeg kristalnog zamka se susrećemo sa srodnim dušama, u labirintu osjećaja osjećamo ugodu tuđe blizine i neugodu nečije daljine, hladnoću pogleda duše koja nas ne voli i toplotu srca koje nas cijeni. U zrcalnim neuronima naše spoznaje se rađaju leptirići svilenkastih krila koji sjeme tuđih cvijetova siju u vrtu naše svijesti. Tu u fontani unutarnjeg neba, u kapljicama spoznaje susrećemo odraze vanjskoga svijeta i onda se u dubini svijesti rađaju osjećaji kojima se odlučujemo za prihvaćanje ili odbijanje, za ostavljanje tih čudesnih slika u galeriji sjećanja ili ih odbacijemo u rijeku zaborava. Tkivo nebeskog vretena u nama energiju trenutka tka, u svakom od nas se sveta spirala neprestano vrti, u našim srcima vrulja svemirske ponornice osjećaja vrije, u našoj duši se istina o početku svijeta krije.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen