Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju uspomena.

Gledam jednu staru fotografiju, slika iskri bojama sjećanja i ja uranjam u fontanu sreće, putujem Mnemozininom rijekom i vraćam se u ono predivno vrijeme bajki, legendi i priča uz koje sam osluškujući nježni glas majke tonula u snove. Šarenilo osjećaja iskri simfonijom boja, kristali u uglovima pamćenja blješte, to su one suze radosnice koje još uvijek skrivam u riznici uspomena. Prisjećam se perivoja punog mirišljavih ruža među kojima sam plesala menuete i sa leptirima svilenkastih krila odlazila na druge planete. Znatiželjnim očima sam tražila sreću u vlatima trave, djetelinu s četiri lista skrivala u spomenar, među različitim slovima ispisane želje. Budi uvijek djete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veče, želja ispisana zvjezdanim slovima zvjezdane duše moga dragog dede. Zaboravljala sam sve nepostojeće probleme jer ih tada uistinu nije ni bilo, slijedila sam nesvijesno djedovu želju i koračala samo sunčanom stranom ulice života. Uranjala sam u pustolovine Petra Pana, bila Wendi, jedrila sa Guliverom njegovim svjetovima, krčila sam neprohodne neznanja šume da stignem u zemlju Alicinih čudesa, da iza zrcala svijesti uronim u nove snove. Ponekad se prisjetim iznenadnih temperatura i osjećam na čelu nježni dlan majke, uranjam u igre sa dragim prijateljima, gradim kule od pjeska na plažama djetinjstva, čutim prvu ljubav, poljubac što na usnama još živi i tada sam sigurna da sam djetinjstvo odživjela čarolijom bajke.

Nad uzglavljem u moj djevojačkoj sobi visi još uvijek slika anđela čuvara, anđela s kojim sam dijelila prve ljubavne tajne, kojeg sam molila za pomoć kada sam osjetila prve ljubavne boli. Danas na obroncima sjećanja i svijesti osjećam da anđela čuvara nosim u srcu, da onaj tajnoviti djetinji svemir još uvijek nosim u sebi, mirise svih zvjezdanih cvijetova koje sam u prvim sastancima sreće dobivala, da mjesečevo srebro u mojoj duši još uvijek ima posebno mjesto, skriveno je u škrinji uspomena kao kadena koja me zauvijek u luci djetinjstva sidri. Promatram staru fotografiju koja sjećanjima živi, još uvijek osjećam snagu djeteta u sebi, gledam djetinjim očima današnji svijet i sretna sam, uistinu sretna jer se moja duša još uvijek djetinjim osmijehom životu smije, jer djetinjim veseljem u meni diše, jer od života očekuje uvijek nešto više, jer je znatiželjnja, razigrana i sve tuge i nesretna stanja svojim djetinjim dlanom sa moga srca briše.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/