Trenutak svjesne spoznaje postojanja je moja prošlost, sadašnjost i budućnost i u isto vrijeme moj prostor koji svojim pokretom u tom trenutku stvaram. U dimenziji prostor- vremena srećem sebe samu i cijeli svijet jer bez svjesne spoznaje za mene nebi bilo niti svijeta oko mene.
Da posjedujem osjetilo sinestezije kojim bih zaista gledala, slušala, mirisala ili dodirivala pokret, osjetila bih da on nije linearan, vidjela da je spiralno - valovit, čula bih otpor zraka, mirisala prostor iz kojeg on izvire i dodirivala tragove koje za sobom ostavlja. Pošto ne posjedujem to osjetilo ja budim u sebi svijest o trenutku i u tom mom osobnom "sada", zamišljam spiralnu dinamiku mojih misli, osjećam ritam svojih pokreta i slijedeći zlatni rez spoznajem trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji moje životne energije oblikuju u meni svjetlosnu dimenziju mog osobnog vremena.
Spiralnu dinamiku objašnjavamo činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u prirodi. Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela. To je vječna dinamična simetrija u prirodi, koja se nakoncu potvrđuje ljudskim tijelom i usklađivanjem njegovih pokreta. Kinezi su tu prirodnu pojavu, u svojoj filozofiji, nazvali yin i yang i on je za njih uzrokom nastajanja Chi, životne energije. Po principu spiralnog gibanja nastaje dinamika pokreta tijela i uspostavlja se unutarnja i vanjska dinamička ravnoteža. Polovi djeluju pokretom uzajamno jedan na drugoga i tako nastaje spiralni pokret u cijelm dijelu tijela.
Tražim u univerzumu uma neke još neotkrivene puteve po kojma bih osjetila zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujem u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom pokreta i istovremenim preobražavanjem kinetičke energije u zvučnu. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi moga tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela pokreta. Vrulja vrije i za mene nečujno žubori potokom, ključa rijekom i u velikoj delti onog nedohvatljivog u meni sljubljuje se s morem mojega života.
Poželjeh čuti tonove mojih koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada moja potpetica dotakne asfalt nego muziku njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje kinesfere.
Kakvi su tonovi mojih ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode moji kukovi i moja koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli. Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću me iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, ona prelazi u sliku koju pamtim, ali mi nedozvoljava da je čujem. Pokušavam je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivam moju unutarnju gluhoću.
Sjetih se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom, nova misao u uzburkanoj rijeci moje svjesti dotaknu moje tijelo. Moram naučiti slušati drugačije, pokušati probuditi sinesteziju u mojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Odjednom začuh kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i ja čujem plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećam lakoću koraka.
Kinetička energija u meni je obojena duginim bojama i ja počinjem slušati boje. Uspjela sam željom čuti zvukove nečujnog uključujući svjesnom spoznajom, u mom mozgu, područja zadužena za vid. Moja kinesfera je puna boja koje čujem i ritam mojih koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčim po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavam hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujem boje u sebi i sjećam se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom". Ritam mojih koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i pretvara moj hod u ples na asfaltu. Tada spoznajem istinitost izjave da je tijelo je cijelina, a cijelina je više od sume njenih djelova.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen