"...tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada."
I. Gundulić („Osman” )
Ponekad dok tonem u duboki san, dok zaboravljam vrijeme i protekli dan, osjećam kako ocean tišine grli hrid na kojoj vjekuje tajnoviti hram, svjetlosno zdanje izraslo iz nebeskog vretena, satkano od niti prošlih i dolazećih snova, čarobna kuća puna anđeoskih slova. Valovi mojih snoviđenja stižu iz daljine, daruju mi zagrljaj svjetlosne tišine, prosipaju iskričavi leptirića roj, dodiruju dušu nježnim zvukovima što potsjećaju na anđeoski poj. Tada čujem lepršanje anđeoske kose, udišem mirise na svjetlosnom putu prosute rose, kušam nektar iznjedren iz anđeoske duše, taj čarobni moje duše lijek i snivajući ljepotu zemaljskoga raja u svjetlosnom zagrljaju prhuji bezvremeni vijek. U jutrenju ljubičastog sjaja osjećam istinitost sretnoga trenutka, spuštam se iz sanjanoga raja u dolinu rijeke što vremenom zovem i spoznajem da je anđeoska snaga sretnoga trenutka ista i gore i dolje, uvijek ista istina dubrovačkog pjesnika. Tek neke nesretne duše ne vjeruju u taj stih izrastao iz srca drevnog pjesnika, nesretne duše samu sebe lažu i svaku istinu na vazi nesretnog trenutka važu. Koračam anđeoskom stazom bez početka i kraja osjećam vrtnju životnog kotača, bila gore, bila dolje osjećanje je uvijek isto, vrtnja nebeskog vretena istinu mi tka i ja živim poeziju drevnog pjesnika. Spiralna dinamika, zakon zlatnog reza, neprestani treptaji zlaćane spirale u visine moju dušu dižu i onda je u sretnom trenutku buđenja u novom snu spuštaju u dohvatljivu nizinu da bi ponovo bila spremna za let kroz drevnih snoviđenja splet. U kapljici snova cijela vječnost nad mojom dušom bdije, u njoj se zrcali svjelost sa nebeskih visina, u njoj iskri tajna oceanskih dubina, u njoj se skriva istinitost stiha drevnog pjesnika, zakon zlatnog reza i zlaćana spirala sretnoga trenutka.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen