Uvijek kada uranjam u spiralnu dinamiku nebeskog vretena, kada osjećam da me neka nevidljiva snaga odnosi u san, kada se utapljam u nježnim tonovima svjetlosne muzike u glavi mi se javljaju slike iz vremena oluje ruža, iz onog drevnog vremena kada sam pokušavala pjesmicama izraziti lakoću i ljepotu postojanja. Tada dozvolim nebeskom vrancu da se vrati u sretan trenutak i da me odnese u davna snoviđnja.
Na zapadnoj strani Camarga u mirnom pejsažu laguna i kanala leži, kao u Trnoružičinom snu, usnuo srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Mrtve vode, čudno ime za grad, pomislih, dojezdih u njega na Pegazu i pronađoh izlog snova. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada svojim valovima milovalo, a onda se, razočarano ljudskom zločom, naslagama pijeska odvojilo od njega. U daljini se naziru bijeli otoci, sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zitadelu koja je branila grad. Na sjevernom uglu tok kamenog opasaća stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more još dodirivalo grad Constace je bila svetionik, znak spasenja zalutalim galijama, svjetlost koja je provodila zalutale moreplovce kroz tjesnace olujnih tmina.
Na Hesiodovim vratima pakla je čudesna rijeka, tisućama godina, prosipala pijesak i vrtnjom svete preslice, odvajala grad od beskraja svjetskih oceana, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila nesretne sudbine duša koje su u njemu stoljećima tražile izvor snova.
Nebeski vranac je sletio na citadelu ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i zemaljske konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina se isprepliću, proljetnim suncem obasjane, uličice pune čudesnih izloga. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest Mrtvih voda, povijest života, povijest ljubavi.
Zaustavili smo se pred izlogom u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce se kupalo u ljubičastom svjetlu sutona i zrcalilo na staklu u kojem smo zaneseni bojama sudjelovali u igri svjetlosti i sjenki koja se ogledala u našim očima, skrivala i otkrivale zvijezdana slova koja su pisala poeziju trenutka u tom oknu snova. Stihovi satkani od latica iz oluje ruža su plesali, pokretali su se, posatjali pokretne slike i pokretom nam pričali davnu davnu legendu. Sjetih se pjesme iz oluje ruža, sjetih se vremena kada sam snove pretvarala u izričaj duše i vidjeh svoje davne osjećaje satkane u ples svjetlosti i sjene na kristalima izloga snova. Zaneseni tim čarobnim plesom mi uđosmo u san.
Snovi, te čudesne cvijetne staze,
lepršave misli iskre u uglu opijenog uma
trepere u duši, u srce ljepotom ulaze,
u očima blješti ljepota pređenog druma
Prohujalo vrijeme u srcu žubori
ljepoticu noći u cvijeće oblači
laticama o ljubavi zbori
put ka sreći postaje sve krači .
Mirisima priča bajku od veselja
San živi, cvijećem se smije
Svaka iskra iskri ispunjenje želja
sunce u duši uzbuđenje grije.
U perivoju snovima opijenog uma
dobrota davna mi u život ulazi
trenutak postaje začarana šuma
nježnom ljepotom budno srce mazi.
Gledala sam zadivljeno rađanje života u Mrtvim vodama i prepoznah siluetu ljubavi koja se tu, na vratima pakla, rađala iz pjene i sedefa školjke i ulazila u moj život. Ljubav se vratila tamo odakle je otišla, vratila me na početak sna, vratila me na zvjezdane staze, vratila me u svjetlosni zagrljaj lakoće postojanja. Cijeli jedan život satkan u par trenutaka, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u sjaju iluzije, san koji me je uveo u ostvarenje davnih snoviđenja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen