Varijacije na temu, agonije i ekstaze srodnih duša

Tišina, šapat, šaputanje srodnih duša sretnim svijetom hodi, glas istine u odori nečujnoga glasa, poezija ljubavi ogrnuta melodijom svijetla, sonata od snova stihom izražena, svjetlosni zagrljaj i note ispisane srcem, ples leptira na ljubičastoj vodi, život satkan od sanja vječna igra ljudskih duša i njihovih sjena. Pogledi utkani u strune ljepote, duše šapuću o snazi ljudske dobrote, o toplini koju srca žele, osluškuju uzdrhhatlo bilo koje otkucava samo sretne čase, sretnim trenucima se sretne duše uvijek vesele, njihovim zagrljajem se ni u jednom trenu treperave krijesnice izrasle iz unutarnjeg svjetla ne gase. One slušaju tišinu i osjećaju kako šutnja sretnih duša tka nit venerinog zlata, gledaju kako iza sebe blještave kristaliće i zvijezdani prah ostavlja, ćute kako osmijehom iz srca teku kucaji pješćanoga sata, kako se zrncima protekloga pijeska ljubav i život obnavlja. Šutnjom ogrnuta zvijezdana tišina, poeziju sretnome trenuku piše, šapuće što sve srodne duše učiniti mogu, kako se nikada ne izgube u bezdanu strahova i nesreće tami, kako vječno zahvaljuju Bogu što ih ljubav svojim bisernim kapljicama od tuge i boli zauvijek brani. U zagrljaju svjetlosne tišine, u treptaju sretnoga oka ljubičasto nebo spokoja i mira zauvijek sjaji, iz svakog ugla nebeskog svoda tad nestaje mrak, u beskraju i bezvremenu zvijezdane tišine ne nazire se kraj, jer u alkemijsom trenutku vječnosti sklopljen je najsretniji brak. U bujici zlaćane tišine iskre neizgovorene riječi, blješte kristali, zagrljaj duše i materije ih jača, ljubavni stih svaku ranu liječi, nježnim šapatom zaustavlja početak unutarnjeg plača. Šutnja srodnih duša, tišina srca i zvijezdani šapat unutarnjeg neba u svakom ljubičastom praskozorju izvlače iz bisernih korica svjetlosni mač i sa sretnog trenutka buđenja u odaji sreće otklanjaju, ponekad od noćnih mora izrastao, gordijev čvor i tako ljubičastim velom istine sjdinjene osluškuju od struna tišine satkan nebeski kor. Na obzorju života miline, u ljubičastom svitanju zajedništa i topline, uvijek iskri zvijezdani prah, duša i materija sjedinjene bezvremenim zagrljajem, srodne duše plešu gluho kolo u svjetlosnoj dimenziji svog unutarnjeg neba, a zvijezdana tišina ih dodiruje svojim neugasivim sjajem, nježnim dlanovima satkanim od struna drevnih snoviđenja. 

http://dinaja.blog.hr/