taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 21. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u dubini pogleda vječnog sanjara.






U očima vječnoga sanjara se zrcali cijeli svijet, u dubini njegova pogleda jezde nebeski vranci do snene zvijezde, sirene plešu svoj oceanski ples da kapljicama te beskrajne vode i skladaju muziku koja se širi iz orgulja mora. U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, toplota i snenost duše, snaga zlaćanog vretena koje unutarnje nebo sa beskrajem i bezvremenom svemira sjedinjuje. Pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala i izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati istine duša, a osude napisane hladnoćom srca koje ne zna što je ljubav, osude tek tako nabacane, osude iznjedrene iz bezosjećajnih duša, iznjedrene bez utapljanja u dubini pogleda, bez osjećanja osjećaja snažnog stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede treptaje zlaćane spirale i puteve do dubine srca. Takve osude su gordijev čvor koji treba svjetlosnim mačem duše odrezati, baciti u Letu, u rijeku zaborava. Misao je treptajuća energija izrasla iz zakona zlatnoga reza, energija iznjedrena iz sunčanog sjaja, energija koja postaje osjećaj, misaona slika koju pamtimo, zrcalo u kojem se ogledaju uspomene, osjećaj kojim spoznajemo plavog Kerbera, hladnog uljeza pred vratima duše, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, stražar na vratima vremena, iskrenost prema samome sebi, snaga kojom ubijamo, iskrenjem hladnoga kristala,  probuđenu zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja. Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, vrtnja zlaćane preslice koja niti naše sudbine tka, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, treperavo svijetlo duše koje ubija plavkasto zloviđenje, zrcaljenje Kerbera u oknima duše, zvijezdana staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, ćutimo snagu nataloženih iluzija satkanih od struna drevnih snoviđenja, naslućujemo svoje postojanje u vrtlogu spiralne dinamike univerzuma i počinjemo istinski živjeti.





Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju spiralne ljepote, kada osjetim iskrenost u dubini očiju boje sna, prepoznam u njima iskrenje dobrote, zlaćani trag sunčane toplote utopljen u bezvremenu zakona svemirske tajnote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja, bezvremena porta koja nove zvijezdane puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu još uznemirenom od sanja, zrcali željena sreća u sretnom trenutku istinskog postojanja. Svaki novi trenutak je nova istina, nova ljepota u iskrenju iskrenosti života, sunce i mjesec u zagrljaju svijest i podsvjest, u milovanju svjetlosti duše, u vječnom zagrljaju sreće. Fontana svjetlosti, izvor vječnog života, njegova i moja slika u vrtlogu nebeskog vretena, u kolažu snova sjedinjene, treperave u suzama neba, blještave u kapljicama sunca, sretne u kristalima sna, u zvijezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u mudrosti drevnoj zrcaljene, u ljepoti sretnoga trenutka u bezvremenu ljubav pretvorene.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

memento, homo, quia pulvis e set in pulveris reverteris - kako volim latinski, moram pričati na "materinjem" jeziku... pitam se, zašto me toliko privlači latinski?

artemida hat gesagt…

dobro je prisjetiti se gimnazije i sentencija koje još uvijek nisu izgubile značenje.....jer svi se ipak vratimo u prah.....zvijezdani....:-)))