taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 20. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze izvan ravnoteže u vječnoj ravnoteži.





Contraria sunt complementa, alkemijsko vjenčanje svjetlosti i tmine, Hamletovo  pitanje biti ili ne biti, izvan ravnoteže u vječnoj ravnoteži, u nanosekundi tmine iskri svjetlost treptaja oka, svijest o vječnoj mijeni, život i smrt na Kairosovoj vagi, sretan trenutak u bezvremenu duše, prva i zadnja istina ovozemaljskog svijeta.




Na obroncima umirućeg dana, na obzorju sna i jave, na stazi satkanoj od misaonih djela, kroz aleju žudnji, čežnji i nada, ljubav i sreća se zagrljajem svjetlosti i sjenki šire po umornom tijelu. Bljesak munje na horizontu svijesti, muk u dolini snova, svjetlosna muzika na nebeskom svodu izmjenjuju mjesto, a onda osjećajna oluja prospe svjetlost bijelu i kiša od zvijezdanih riječi smiruje uzdrhtalo srce i dušu svojom poezijom miluje vješto. U vremenu ovom punom takozvanog stresa, ljubavna igra, ples zvijezdanih slova, nježan dodir, štit od milovanja, osmijeh iz srca dušu sa tijelom miri. Izmišljeni napad nekih nevidljih sila na dušu je svjetlošću unutarnjeg neba, šapatom svjetlosnog bića u sumraku, u trenutku zagrljaja svjetlosti tmine iskrenjem povjerenja oslabljen. U purpuru sutonskoga neba večernjica iskri snagu spokoja i mira, svjetlošću svojom gasi tminu ljutnje i bijesa, obasjava kristaliće ljubavi i sreće, tijelo kupa kapljicama zlata i svaki strah, nemir, sumnja njenom nježnom rukom je u nepovrat razgrabljen. Kotač života vrtnjom nebeskog vretena hrli sreće smjerom, dušu dodiruje harmonijom, ostavlja u njoj zlaćane spirale trag. Zakon pravremena sjedinjuje simetriju i asimetriju, grli duše svojom vječno dobrom namjerom, sjedinjuje entropiju i sintropiju u sretan trenutka u zagrljaj svkom srcu drag. U treptaju oka u pogledu snenom svako biće iskri samog sebe, vidi ono sveto mjesto, spoznaje da nije potreban bijeg jer u pogledu tuđem ogleda se ljubav, osjeća toplina, u trenutku sreće srce srcem srce nikada hladnoćom ne zebe, sve sjedinjuje u harmoniju nježno i vješto.




Na ovoj sceni bezvremena što se život zove, u zagrljaju duše i tijela, gradimo fontane iz kojih iskri nektar i mi nismo ljubavi žedni, iskrimo trenutke uvijek nove, uvijek je snažniji most koji srca spaja i mi sami sebi postajemo sve više vrijedni. Misao i osjećaj se grle, stvaraju sretan trenutak, sjedinjeni predaju svijesnom osjećanju vlast, u nama se budi razgrani lutak i mi ispjamo kaljice sreće podižemo čašu tog nebeskog pića sebi i čovjeku u čast. Na horizontu snova novo praskozoje grli noćnu tminu, zagrljajem svjetlosi sjenke svitanje se budi, iskri ljepota u lakoće nizu, srce uvijek suptilniju melodiju životu sklada, duša duši zauvijek je blizu, u nebeskom vrtu lelujaju nove vlati trave i rađaju se ljubičasti pupoljci puni ljubavnoga slada.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

mnogi "misle" da su u svjetlosnoj strani duše, postojanja... svatko o sebi misli najbolje, najljepše.. bla bla bla... postoji i tamna strana svjetlosti, a to više nije svjetlost, već sjena... Pitam se, gledaju li ljudi iskreno u svoju dušu i primaju li ljudi iskreno poruke i svjetlosti i tamne strane svjetlosti... moja sjena je moja podsvijest s kojom razgovaram... lijepi su to razgovori, ponekad i "teški" (ovisnok, želim li iskreno čuti ili čuti samo ono što želim čuti) :) kako bilo,treba pustiti Životu da obasja onog tko je u svjetlosti - stvarno, zar ne? :)

artemida hat gesagt…

da to je onaj drevni alkemijski treptaj oka, alkemijsko vjenačanje nje i njega.......ONA I ON iz kojih izrasta život......neki o tome pišu teoretski, a kada se nađu u situaciji da to uistinu osjete onda pišu ružne pjesme i negiraju sami sebe, negiraju ono što su napisali i time dokazuju da ne znaju što čine........šalju svjetlosne zagrljaje...a zagrljaj je uvijek suprotnosti jer da nije tako ne bi bilo svijeta ni nas u njemu......negirati tminu mogu samo oni koji nisu osjetili svijetlost ili još bolje upitajmo se kako možemo negirati nešto što neznamo što je......kontroverznost nekih duša je toliko jaka da izaziva u meni suosjećanje i ja šapućem kristove riječi...oprosti im gospodine jer oni ne znaju što čine...daruj im mogućanost da osjete zagrljaj svjetlosti i tmine....:-)))