Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju Platonovog zvjezdanog neba.

Na zvjezdanim stazama unutarnjeg neba Anđeli se roje, malena bića satkana od svjetlosti vječne, na putevima među bljeskavim Platonovim idejama oni nevidljive svjetlosne mostove treptajima svojih krila grade, znam da postoje, a nikada neznam, a nije ni važno, kojom će njihovom svjetlosnom cestom moja duša krenuti sutra. Nitko nezna, jer Anđeli šute, nitko ni ne sluti što nam donose naša nova jutra, nitko ne odlučuje do nas samih u sretnom trenutku buđenja, u ovom danas i za nas nedostižnom sutra, nitko, do Anđela čuvara, ne vidi, ne osjeća, nezna što donose naša nova jutra. Na svakoj zvijezdi našeg unutarnjeg neba jedna nova ideja iskri, na svakoj novoj stazi se znamen duše krije, svaka nova ideja srce svjetlosnim zagrljajem grije, svako pitanje, svaka prepreka i zagonetka se znatiželjnoj duši iz beskraja uma osmjehuje. U dubini našega spiralnog vretena, u galiji satkanoj od svilenkastih vlati se kovčeg tuge i škrinja sreće krije, Pandorina kutija u kojoj je sjednjeno oboje, u jednoti življenog života, u ljubavi drevnoj ne djeluje rascjepljene, nema granica koje bezdan djele, ne postoji pitanje što je moje, a što li je, dragi moj Bože, tvoje. Na unutarenjem nebu svemirskog beskraja, na stazama Anđeoske svjetlosti našega prabića, nema osuda, ne postoje kazne, u svakoj iskri zvjezdanoga uma postoje tek samo predviđanja i mogućnosti razne, tišina, šutnja, misaoni razgovori se u nutrini duše pretvaraju u poeziju snova koju srce zvjezdanim slovima u knjizi sudbine piše, a lahor sanjanog života, sa oaza spoznaje i Anđeoske sreće, uvijek novim saznanjima puše. U zagrljaju zvjezdanoga neba duša novim pupoljcima cvijeta, uranja u svjetlost jednog novog svijeta, u perivoj snova u kojem klija svaka sjemenka novoga života, u kutku bezvremena u kojem se krije Anđeoska snaga naščih pradjedova, beskrajnost i bezvremenost nebeskog vretena i osjećanja osjećaja vječne ljubavi ljepota.

http://dinaja.blog.hr/