Zbog zavisti i zbog laži
padoh u taj zatvor sivi.
O, sretno li mudrac živi
koji skroman zaklon traži
daleko od svijeta zloga
te kod stola ubogoga
samuje u poljskom trijemu
i jedino s Bogom zbori,
a niti ga zavist mori,
nit zavide drugi njemu.
FRAY LUIS DE LEON
(1527—1591)
Odrasla u svijetu poezije, antologije poezije su postale za mene nešto kao Biblija, hrana za dušu, lijek za srce. Poezija je svijet u kojem se osjećam kao u naručju majke, svijet u kojem ispijam nektar, to božansko piće i tažim žeđ, svijet u kojem osjećam ljpotu i lakoću postojanja. U trenutcima tuge ili duševnog nemira uranjam u taj svijet pun tajni i ponekad nedohvatljivih istina, svijet u kojem se sjedinjuju sva moja osjetila u kupku radosti. Tada čujem misli i osjećaje, dodiruju me snagom pjesnikova stiha i prisjećam se izvora sa kojega sam ispijala nadahnuće, prisjećam se jednog od najvećih pjesnika prošlog stoljeća.
Umijeće umijeća poezije
Tvorac jednoga od najčudesnijih i najcjelovitijih literarnih sustava dvadesetoga stoljeća, Jorge Luis Borges, je započeo i završio svoje djelo kao pjesnik. Iako je kroz tridesetak, vjerojatno najplodnijih i najutjecajnijih godina svojega stvaralaštva u vremenu između 1929. i 1960. samo iznimno objavljivao stihove, čudesna uloga pjesništva u Borgesovu djelu je vrijedan dragulj na policama naših kućnih biblioteka. Iza duboke erudicije stoji još dublja fantazija, iza stroge konstrukcije dimenzija snoviđenja, još dublja manirističke igra plastičnosti izraza.
On je pjesnik- znalac, nekako između Eliota i Valéryja, pjesnik- tvorac, gotovo poput Dantea i Baudelairea i, konačno, pjesnik- slijepac, na neslučajnom tragu Homera i Miltona.
Čitajući njegovu poeziju naučih poniznost neznalca stiha i tada priznah sama sebi svoju nemoć u odnosu na njegovo svaršenstvo pretvaranja misli i osjećaja u poeziju. U njegovoj poeziji nema lepršavosti i sladunjavosti, nema patosa ni lažnih rima. Svaka njegova pjesma je čvrsta građevina satkana od niti obrazovanog uma i šapata zvijezdane duše. Kroz njegove strofe osjetih što znači umijeće umjetnost pjesništva i snaga poetskog izraza, osjetih dlan vremna i kapljicu vode u kojoj se zrcali život.
Gledati rijeku od vremena i vode
i sjećati se da je
vrijeme druga rijeka,
znati da nestajemo kao rijeka i
da lica prolaze kao vode.
Osjećati da je bdijenje drugi san
što sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji naša put
ona smrt svake noći,
koja se zove san.
Vidjeti u danu ili godini simbol dana
čovjekovih i njegovih godina,
pretvoriti razaranje godina u muziku,
zagor i simbol.
Vidjeti u smrti san,
u smiraju sunca tužno zlato,
takva je poezija, besmrtna
i siromašna.
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik.
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi vidjeći obalu Itake
zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
Uranjam u rijeku vremena i još uvijek ispijam nadahnuće u djelima tog velikana literature, još uvijek iz njegovih stihova učim umijeće umijeća pjesništva, još uvijek sam žedna na tom izvoru sa kojeg izranja ljepota stiha, sklad strofe, lakoća poezije. Da, još uvijek sam znatiželjna, puna čuđenja i gladi za znanjem i hranim svoju glad u njegovom bestijariju, misaonom labirintu, u njegovoj osobnoj biblioteci, u izmišljajima, još uvijek budna uranjam u njegovu knjigu od snova. Čitajući njegova djela osjećam tog odsanjanog sanjač u dubinama svoje duše, osjećam da je on od krhke tvari tlapnje i vrtoglave zbilje izgradio verbalni spomenik trajniji od mjedi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen