taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 21. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u sanjanom sedmom nebu.








Sedam mora, sedam svjetskih čuda, sedam duginih boja, sedam svetih tajni, sedam anđela, sedam dana stvaranja svijeta, sedan tajanstvenih velova Salome, sedam sestara u sazviježđu Plejade, sedam Ladarica koje u Ivanjoj noći spuštaju ljubav na zemlju. Život se iskri i mijenja u razmacima od sedam dana i sedam godina. Ljudsko tijelo se u potpunosti mijenja svakih sedam godina, čovjek nosi u sebi sedam vrlina i oduvijek sanja o životu u sedmom nebu.





Sedam vranaca vuče kočiju naše svijesti, sedam nebeskih sila se sjedinjuje u našoj duši. Ljubav, nadanje, pravednost, jakost, znatiželja, žudnja i čuđenje su vrline koje se ogledaju u zrcalima naše duše i dokazuju emocionalnu  inteligenciju, naše istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, u sedmom nebu, u tajnovitom hramu u kojem nevidljive orgulje sviraju svjetlosnu simfoniju života i navode nas da učimo, da prihvaćamo novo, da mjenjamo stavove te da ne slijedimo svoju tvrdoglavost i jednoumlje. Tonovi te čudesne melodije nas pozivaju na igru, uvlače u spiralnu dinamiku svemira i bude u nama hedonikusa i hazardera, čovjeka koji uistinu živi svoj, a ne tuđi život, život pun uspona i padova, život čovjeka koji korača svjesno trnovitim putem ka zvijezdama i u tom vrtlogu nikada ne izgubi sebe samoga. U tom vječnom plesu čovjek u čovjeku postaje stvoritelj svog vremena, sudinikom trenutka, moćnik tog jedinog stvarnog djelića života. Roullete života se neprestano vrti, a mi ulažemo sebe, svoje znanje, svoje osjećaje na crna i crvena polja tog čudesnog životnog kotača. Sreća nam se smiješi, Fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano napusti jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, ona se sakrije iza oblaka koji su se našom krivnjom nadvili nad nebo našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svom neznanju, tek oni spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju zaustaviti bezglavu jurnjavu na crvenom svijetlu semafora sudbine. Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Mi moramo znati biti ljubavnici, sanjari, trgovci, hazarderi i hedonikusi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti, da bi živjeli u Raju na zemlji, u sedmom nebu, tu na ovoj tvrdoj grudi na kojoj smo rođeni.  Iskoristimo vrline koje smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je volio, trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on je bio hedonikus i nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči voljeti sebe i druge, da s ljubavlju nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.







Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života.




Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz naših vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda kada se naša životna svijeća počene polagano gasiti, kada plamen našeg ovozemaljskog života postaje pepeo, mi izrajamo iz pepela i postajemo zvijezdani prah i ostajemo vječno svjetlo univerzuma.

http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

my dear friend, on some web-sites the rule is: audi, vide, tace,si vis vivere in pace

artemida hat gesagt…

..:-)))