J. Borhes piše u "Vrtu razgranatih staza"
”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta: Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.”
u "Misaoni labirint"
"Ovaj dvorac je djelo bogova, pomislih tada. Pretražih nenaseljene uglove i pomislih: Bogovi koji su ovo sagradili su mrtvi. Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi. Rekoh to, znam dobro, s poražavajućim osjećajem koje se graničilo s kajanjem, osjećajući više neki intelektualni užas nego čulni strah."
J. Borhes
Sartre piše , u „Biću i Ništavilu”:
”U mojoj svijesti ne postoji ni jedan moment koji nije na isti način određen unutrašnjim odnosom prema budućnosti; bilo da pišem, bilo da pušim, bilo da pijem, bilo da se odmaram, smisao mojih svjesnih stanja je uvijek na distanci, tamo, izvan. U tom smislu, Heidegger je bio u pravu kada je rekao da je „Dasein uvijek beskonačno više od onoga što bi ono bilo kad bi se ograničilo na svoju čistu sadašnjost”. Bolje rečeno, ovo bi ograničenje bilo nemoguće, jer bi se njime od Sadašnjosti stvorilo Biće-po-sebi. Tako je ispravno kazano da je svrhovitost preokrenuta uzročnost, to jest djelotvornost budućeg stanja. Ali ljudi suviše često zaboravljaju uzeti ovu formulu doslovno.”
Čitajući te misli velikih umova uranjam u nutarnji svemir i u sebi šapućem molitvu, ponavljam Isusove riječi sa križa i MOLIM POMILOVANJE za sva nesretna srca jer ona ne znaju što čine.
Tražim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji su se izgubili
I svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.
Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete,
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.
Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili !
J. Prevert
Molim pomilovanje za one koji ne primjećuju suzu na dlanu vremena, šapućem molitvu za sve one koji ne smiju, za sve one koji se ne usude pogledati čovjeka u lice, koji ne odgovaraju na pisma, koji ne daju znak da su srce stavljeno na virtualnu tezgu vidjeli, osjetili, osluhnuli njegove drhtaje. Molim pomilovanje za one koji ignoriraju jer ne znaju da ignorancija znači naučeno ne znanje, a ako znanju onda se ponašaju kao inkvizitori iz srednjega vijeka i šire ignoranciju među podanicima koji im vjeruju.
Ovo je moja stilizirana interpretacija današnje integralne teorije koja će nam možda jednoga dana postati bliska kao i Biblija, teorija koja će nam otkriti izvor s kojega smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo ljudski život.
Oni koji predaju vodstvo samo misaonom dijelu uma misle da su pobjednici, ali HOMO Tehnikus je vječni gubitnik sebe samoga.
Oni koji predaju vodstvo samo osjetilima su isto gubitnici jer HOMO Eroticus često gubi ljudsko dostojanstvo slijedeći samo instikte u sebi.
Oni koje predaju vodstvo samo osjećajima su isto gubitnici jer HOMO Emotivus je ranjiv i njime se lako manipulira.
Kroz evoluciju se održao HOMO Sapiens jer je on u sebi sjedinio misaonost, osjetilnost i osjećajnost. Današnji Homo Sapiens sjedinjuje u sebi Homo Fabera i Homo Ludensa i on je predstavnik jedine vrste koja se za sada ne mora bojati da će se pojaviti protivnika, jedina vrsta koja za sada nema konkurenciju.
Ljubav je jedna od osnovnih emocija koja je Homo Sapiensa oblikovala u biće kao što smo ti i ja, on, ona vi, mi, ali ljubav je u isto vrijeme i jedna za misaoni um problematična emocija jer ljubav je energetski vampir, nježan suptilan vampir koji ispija srž duše, ali joj istovremeno vraća svoju krv i uzdiže je na pijedestal energetskih kraljevni sretnoga trenutka postojanja. Ljubav je svjetlosni zagrljaj, ljubav je droga koja nas opija, ljubav je nektar koji nas liječi, ljubav je melem koji zalječuje duševne rane, ljubav je jednostavno ljubav o kojoj se pišu pjesme, novele, romani, ali ljubav je neopisiva, neusporediva, ne dodirljiva emocija koja u čovjeku izrasta iz samo jednog izvora, iz njegovog misaono, osjetilno- osjećajnog univerzuma, iz kristalnog zamka njegovih snoviđenja, iz sretnog trenutka njegovog postojanja na pješćanom žalu života, na žalu na kojem se otvara sedefasta školjka njegove svijesti i izranja bisere koje čovjek u čovjeku slaže u nisku svojih sjećanja i pretvara u predivne osjećajne slike uspomena. Ljubav je spiralna dinamika, ljubav izrasta iz vrtloga nebeskog vretena, ljubav je ravnoteža koja ne znači ravna statična linija, nego sama riječ ravnoteža nam govori o težnji ka harmoniji, a težnja je sila, misaonono- osjetilno- osjećajna energija koja izasta iz djelovanja suprotnih sila. Ona izrasta iz pradavnog zagrljaja suprotnosti, iz zagrljaja svjetlosti i tmine, iz drevne mudrosti contaria sunt complementa, ali ne sa ciljem da jedna drugu uništava, nego da svojim djelovanjem održe harmoniju postojanja, idealno stanje u kristalnoj kugli sretnog trenutka spoznaje. Iz te mudrosti proizlazi spoznaja da težnja ka ravnoteži nije suprotnost dinamici nego vječni zagrljaj dva ritma koja izrastaju iz dinamike nebeskog vretena. Svaki novi trenutak njedri, iz tog vrtloga vječne harmonije, novi biser i slaže ih spiralnom dinamikom u nepreglednu kolajnu, u naš genetski kod, u DNK spiralu, u zlaćanu spiralu dobrote, toplote, ljepote i lakoće postojanja u vječnoj dinamici univerzuma.
http://www.webstilus.net/content/view/8740/70/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen