taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 30. Juni 2011

Svetost svjetoćulnosti...





Divno je vidjeti te kako nježan izranjaš iz ljubičastih cvjetova sna i u tvom zagrljaju osjetiti buđenje ova ljetne zore. U svetosti svjetoćulnosti, u bestjelesnom stanju osjećaja koje izrasta kao lepršava ptica iz pepela drevnih pradjedova ti mi daruješ praskozorje novih žudnji. Riječi koje su postale dodiri kojima milujemo kožu iznutra su zgusnute u lahor ljubavi i sjedinjuju četiri strane svijeta u ovu našu jedinu, peto godišnje doba u kojem trajemo titrajući na krilima vječnosti. Bio je san i ostao je san, naš san. Oslobođeni od stega porotnika koji još uvijek besmisleno traže zadnju kariku za izričaj presude, odlutasmo u svijet nekih novih događanja. Žigosani vručim riječima oplakujemo vrijeme provedeno u cyberspaceu netrpljevosti. Ne, ne žalimo, jer u tom svijetu naučismo podnositi breme nepravde, ojačali smo u toj nepdnošljivoj lakoći postojanja. Izronili smo iz ništavila u beskraj slobodne misli, u našoj ljubavi su ptice grabljivice postale nježne sjenice koje nam  najavljuju svitanja i pjevajući slavuji koji nas pozivaju u okrilje sna. Osluškujem titraje zvjezdanih slova koja pišu odu ovom sretnom trenutku postojanja. Sa tvojih usana izletaju leptiri koji sjemenkama ljubavnih cvjetova oplođuju fluid i pretvaraju ga u svjetlost koja nas izvodi iz  podzemnih hodnika nepostojanja u snu. Čuvarica Lunina hrama nam ucrtava puteve ka tajnovitom izvoru istine. Na rondou vječnosti stoji putokaz ka dubini srca, najsvejtliji put kojim smo mogli krenuti. I krenuli smo. Koračamo stazama svih svjetonazora, plivamo ponornicama svjetoćulnosti i slijevamo se sa ljudima dobre volje u ocean snova. Divno je vidjeti te sretnog u ovom ljetnom praskozorju, čudesno je sjediniti se s tobom u bestjelesnost duševnog mira, uroniti u maštoviti svijet svjetlosti sjene i osjećati jednostavno ljubav.






Qualia sretnog trenutka...





Šamani vremena, nevidljivi stvaraoci prostora u kojem vjekujemo, svojim bubnjevima izazvaše eksploziju boja i najaviše rađanje ljepote. Uokolo je tutnjao Kaos, branio se kovitlajući svoje raskomadano tijelo bespućem bezdana. Stvarnost je napukla u bezvremenost i bekonačnost trajanja, rodio se svemir. Velika kristalna kugla bez početka i kraja je dobila sadržaj, dobila je dušu i snove. Nedoglednim beskrajem su se jedno za drugim palila kandila i kao tiffanijeva stakalca  pozdravljala rađanje i umiranje života.  Mimohodom eona ucrtani tragovi postojanja blješte još uvijek na modrom nebu naših snova.  San u snu o postanku svijeta zrcali uvijek tvoju sliku likom vječnosti. Obznanjuješ mi se siluetama drevnih mislioca, mudraca, filozofa, rapsoda i pustolova zvjezdanim stazama sadašnjeg trenutka. Volim tvoj pogled koji klizi obrisima rodoslovlja i budi usnule leptrire u dubini svijesti. Ti nosiš u sebi znamenje rađanja i umiranja, sve inkarnacije ljubavi, sve simbole sreće. Samo ponekada izgubim vezu sa tvojim očima, nestane u trenucima kada si tužan. Tada zatvaraš vjeđe i nedozvoljavaš mi da uronim u onaj dio tebe koji od sreće tugu tka. Jutros pred buđenje vidjeh tamne kolobare oko tvojih očiju. Probdio si noć negdje u meni nedohvatnim daljinama tvoje nostalgije za neizrecivim žudnjama. Probudila me poezija kiše, nebo jutros plače nad ovom noći samovanja. Rapsodija boja se pretvorila u sivilo ljetnog jutra bez tvoga osmijeha. Heliodoro se sakrio iza tugaljive zavjese trenutka i čeka na tvoje buđenje iz odsutnosti. Vjetar s juga je donio miris vina koje smo ispijali u Arkadiji, na padinama kamenjara tvog djetinjstva. U tvojim šapatima čujem oživjelog Prousta i naslućujem njegovo traganje za prohujalim vremenom. Vidim te kako sanjaš ljepote djetinjstva i kako se budiš slično njegovom sanjaču i ne snalaziš se u prostoru hotelske sobe. Na usnama još uvijek osjećam medovinu tvojih poljubaca, onaj slatki okus rastapanja Jakovljevih školjkica koji postaje qualija ovog trenutka.  Koridori naše stvarnosti su puni tvog mirisa i sjaja tvojih kao jantar blještećih očiju. Nastavljam sanjati, ne dozvoljavam sivilu ovog jutra da razbije zrcalo u kojem vidim kristalno jasnu sliku našeg ponovnog susreta.  Zvona najvaljuju jutrenje u novom snu i šapuću mi da i ti u ovom trenu misliš na mene. U Kohinoru svjesti se prelama svjestost ucrtavajući tvoj put k meni.





Mittwoch, 29. Juni 2011

Samo naše godišnje doba....



Nad morem je lebdio suton, to samo naše godišnje doba. Iznad nas je kružio galeb i pričinjalo mi se da nam želi odati neku tajnu. Možda je ovo Jonathan, pomislih. Spustio si ruku na moje rame i prihvatio moju misaonu igru. Šapuo si, o dušo moja, besmrtnom ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi. To je treća Pitijska misao od Pidara, usprotivih se.  Teško je odrediti točan trenutak, spoznati onaj suptilni korak u kojem se duša odlučila na seobu u vječnost, smiješio si se. Ali ovaj galeb nam donosi neku poruku, već satima kruži nad nama, rekoh očekujući kontra napad tvog osvješćenog uma. Pogledao si me snom i ja osjetih kako se u meni budi uspavana melodramatičnost iz vremena oluje ruža. Čekala sam te i učila živjeti apsurde, tumačila sam nerazumljivost egszistencijalizma titrajima uzdrhtalog srca koje se kao Sizif uspinjalo ka vrhu svjetlosne planine i ponovo padalo u ambis ništavila. Živjela sam šutnju pred modrom špiljom mrtvih pjesnika, tihovala sam da ne narušim njihovu tišinu. Zar nisi osjećala snagu sna?, upitao si šarlatanski. To je bio neuhvatljivi osjećaj za kojim sam žudila, šapnuh. Bila si duševno mrtva, a onda je galeb sletio sa Siriusa i darovao ti rebus koji si morala riješiti. Vratila sam se u život umorna od besmislenog lutanja izmišljenim Hopperovim prostranstvima u kojima nije bilo mirisa života, odgovorih gledajući veliku bjelu pticu koja mi je svojim krilima crtala tajnu areodinamike na zaslonu trenutka. Oćutih da su osjećaji djela umjetnika umijeća življenja, da su ona puno više od onoga što mi svjesnost govori.  Galeb je još uvijek kružio nad nama i svojim letom otvarao vrata iza kojih se krila istinitost postojanosti u vatri koju je Prometej ukrao bogovima i spustio u zagrljaj duše i materije. Neusklađenost mene i novoizrastajuće bolje mene je nestala u harmoniji kruga ljubavi koji je galeb svojim letom crtao oko nas. Nad morem je još uvijek lebdio suton, naše godišnje doba u kojem osjećam mnogostrukost postojanja u kristalnoj suzi sa lica vremena. U tom podmorju sna se rađaju biseri, tu ne postoje linije na dlanu iscrtane tek genetskom šifrom, tu postoji samo međurječje u kojem se sjedinjuju naše duše. U modroj špilji bezvremena vjekuju umrli pjesnici i daruju nam svoje duše u kapljicama svete vode kojom se krstimo na vratima novog vremena.



Geometrija novog jutrenja...





Pričinja mi se, mi već eonima lutamo trgovima, osluškujemo Sokratov glas i promatramo vrtloženje lica u zrcalu trenutka. Onda se zaustavljamo se u malenim misaonim bistroima i ispijamo vino pretočeno iz grozdova,  koji rastu na obroncima kamenjara tvoga djetinjstva, u kristalne čaše našeg postojanja. Opora slatkoča uzbuđuje nutrinu i sjedinjuje nas sa bogovima koji nam udahnuše duše. Iz daljine nas dodiruju tonovi pjesme o pokori. Melodija titra strunama mnogoprotežnosti, a mi slušamo riječi koje govore o umiranju zvjezda, tugaljivost stiha i pjesma se razbija o hrid našeg postojanja. Sjetih se vremena kada te nije bilo u javi, kada si tek bezimen lutao mojima snovima, a ja sam okajavala samoizabranu samoću. To su bili sutoni bez zalaza sunca i noći bez osmijeha neba. U krošnji svijesti se kovitlala molitva iznjedrena iz divne melodije i budila usnule ptice u dubini spoznaje. Nebo je bilo milosrdno i čekalo naš susret. Munje i gromovi su razumjeli tugu i obečavali smirenje oluje. Pitanja su visjela u zraku kao skakač zaustavljen u skoku, slowmotion života se odigravalo na sceni vremena. A onda iznenada je jedna zvjezda padom dotakla šutnju i pretvorila je u tišnu vječnosti. Još uvijek, kao dva bijela goluba kojima su bogovi udahnuli ljudskost  lebdimo nad svjetskim trgovima. Sjedinjeni zagrljajem duše i materije mi kao dva titraja vječnosti  podnosimo proždrljivost očiju zlonamjernika sreće. U njihovo nepostojanje kapljemo kristalne suze iznjedrene iz očiju boje sna i pozivamo ih u krug ljubavi. Vi niste tek neki, pitaju nas. Da, mi nismo tek neki, mi smo obični ljudi u neobičnosti postojanja. Silueta nekadašnje tuge je nestajala sa horizonta u trenutku kraja pokore.  Pjenušava kupka snova, iznjedrena iz vina koje ispijasmo u bistrou na trgu sreće, je protjerala demone. Oni se boje kristalno jasne svjetlosti i svitanja mladog dana, oni su sjenke nepostojeće tmine. Vidjeh njihovo nestajanje u poderotinama njihove gladi za snovima.  Geometrija ovog jutrenja zrcali slike prohujalog vremena i grli nas običnosti mladog dana u neobičnosti pretakanja sna u javu.




U Kohinoru sna...





Budi me šapat dječaka sa daleke zvjezde, svi ljudi imaju zvijezde i one se smiješe na njihovom nutarnjem nebu. Izlazim sretna pod koplja dnevne svjetlosti, okupana mjesečevim srebrom i ljepotom zvjezdanog praha protekle noći pune tebe. U svakoj struni svjesnosti titraš lakoćom pepeljaste svjetlosti, zlaćanog sjaja i snagom  plavog satena u kojem sanjamo život.  U grmu ispred terase ševa ljubi mladi dan pjesmom koju smo slušali u danima prvih susreta. Sanjam li još uvijek? U Kohinoru svjesti se zrcali san, naš san, vječni san. Svjetlost se prelama u tom tajanstvenom dragulju i otkriva mi detalje koji su ostali neprimjećeni zbog siline izljeva drugih ljepota. U srčanim klijetkama romori ljubav svoju vječnu baladu. Umilni zvuk nutarnjeg glasa grli odsanjanost i pretvara je kristale spoznaje. Osjećam te mislima koje kao poludjele rajske ptice kovitlaju tvoju prisutnost i pretvaraju je u kapljice podmorja iz kojeg uvijek izranjam sa biserima na dlanovima. Nimbus se širi rapsodijom boja i postaje kolobar tvoje svetosti u mom srcu. Vrtlog zlaćane spirale te sjedinjuje sa osjećanjem osjećaja koji me prati između dva sna, postaje most između sna i jave, vodič mojim željama i čežnjama. U toj skrivenosti strasti za zagrljajem uranjam u svakodnevicu štićena tvojim tebe u meni i mojim mene u tebi. Zaustavio si svjetlost u Kohinoru sna i darovao mi ga kao poputnicu dnevnim putevima, osjećam taj dragulj skriven u dubini spoznaje i u njemu ćutim  istinu izrečenu mislima Malog princa. Ruža u vrtu mi se smiješi osmijehom planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, a tvoje oči blješte još uvijek nedosanjanim snom. Izlazim pod koplja dnevne svjetlosti sretna.





Mnogoprotežnost sna...






Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni, sada već neproduktivni trenutci, a ja uranjam u tu čudesnu vodu i pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom. Tada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u bezvremenost, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremnenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio hram ljubavi, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote. More, iako miriše osekom, još uvijek je puno plime, a galebovi pozdravljaju svjetlost koja traje ovom čudesnom nijansom boje. Prisjećam se sutona koje smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek prekratko trajali, trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana svijeta. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I više se nije nazirala  granica između zemlje i mora, samo smo naslućivali što su građevine, a što jedrenjaci i galije.
Grad sanjajućih knjiga se zrcali u sunčanom slapu, mirisi jasmina i tek procvalih limonova se šire puninom ovog sna koji budna sanjam. Sjedimo u slamnatim foteljama, na stolu ispred nas šoljice od bijelog porcelana sa uslikanim zlatnim slovima, Misaona Proustiana. Ispijamo čaj i kušamo malene kolačiće. Madleine, te slatke Jakovljeve školjkice se tope u ustima i bude ukus prohujalog vremena u duši. Na horizontu traje sunoćavanje, naša životna lađa miruje usidrena u portu sreće.





Dienstag, 28. Juni 2011

Nimbus sna...






U kolobaru tvoje svetosti vidjeh svoj odsjaj. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na  dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak iscrtavanja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju duše.  Više ne postoji razdaljina, uvijek smo na istoj distanci ka središtu kruga i zvijezdi koja nam pokazuje put. Uvijek smo na čvorištu linija sreće i sudbine i pričinja mi se ponekad da vodimo besputni život na dlanu vremena. U vrtloženju našeg vremena vlada mir, u kovitlanju misli vlada harmonija, u dinamici osjećaja vjekuje sreća. U tubusu pamćenja se iskre kristali i skladaju simfoniju boja u kaleidoskop svjesnosti. Vidim se u vrtokretu tvoje postojanosti, zrcalim se u prizmi prolaznosti trenutka i ostajem nepromjenjiva u bezakonju našeg sunčanog grada, neprilagodljiva promjenama koje ponekad stižu urlicima proizvedenim izvan našeg srećokruga. Omamljena tišinom tvoga zagrljaja,  osjećam te puninom strasti koja se slijeva u Sijamsku tajnu o nedjeljivosti i mnogoprotežnosti sudbonosnog začeća jednote.




Blagorječje vječnosti...








Svjetlosni zagrljaj, blagorječje vječnosti, bezvremena poezija, legende koje nas opijaju nektarom, tajnovitim pićem bogova u koje se mogu mješati magije, čarolije ljubavnog doživljaja. Ispiti i opiti se tom božanskom kapljicom,  doživjeti ljubav Tristana i Izolde, a onda bježati iz okova stvarnosti i tražiti ljepotu u beskrajnim visinama nepostojeće sfere življenja. Odlučiti se za umiranje kao Romeo i Julija, umrijeti od ljubavi kao Tristan i Izolde, ostati vječan u umjetničkim djelima, u tragovima muzike, slikarstva i muzike. Bezuvjtenost tog najvrijednijeg osjećaja čini od nas heroje ispričanih, opjevanih i naslikanih trenutaka neizrecive sreće. Darovati sebe, dobiti za uzvrat tebe i onda jednostavno živjeti ljubav.  Biti neništiva kapljica vode u pustinji želja, putokaz na raskrižju čežnji, samozatajnost u oluji taština, radosni val u podmorju žudnji, pjena na pučini oceana snova. Pogleda vječno uperena u beskrajnost neba vidjeti bjelu golubicu sa znamenjem mira u kljunu i pružiti joj dlan za sretno slijetanje na srećodrom duše. U krhkosti bezglasja snova postati karijatida trenutka u koji se slijevaju sve odluke uzdrhtalog srca. Naš biverzum se širi, ali u njegovom rastakanju beskrajnosti ja osjećam tvoju blizinu koja me hrani snagom za nove trenutke, za one živote u kojima ćemo uistinu postati nedjeljivost od vječnosti. U tom kristalnom zdanju naše svjesnosti ne postoje vrata, nema zidova, ne vide se razine svjesnosti, tu vlada bezgraničje ljubavi. Osluškujem preludij ljubavnoj istini i vidim galeriju osjećajnih slika koje se kotrljaju ka cilju, ka pastelnim bojama Arkadije koju nosimo u srcima. U tvojim očima vidim tvoje djetinjstvo, dolinu zelene rijeke i vrulju iz koje izvire ljubav.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteneo.blogspot.com/




Aurelia Romanova...






Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u svakom trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. U noćima mladog mjeseca vidim sjenku njene duše, kako nošena Kairosom jezdi beskrajem sa nebeskim vrancima i i među očima noći traži jedan davno izgubljeni pogled.

"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti
vrata sjećanja,
zaboravili ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli praćeni svatko svojom mladosti,
misleći to je dovoljno
za gušenje svih požara u srcima.
Vrtlozi želja su se vraćali
dok su se oni
na ruševinama snova dobroti nadali
željeli su tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.
Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina."

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja, traži ono njenim očima nevidljivo u treptaju njegovog oka.

"Lutala je snovima,
gradila svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su još uvijek iskrile želje u sjećanjima."

Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako čudesno sunce polako ulazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena, da dotakne zvjezdanu prašinu, da sjedne u nebesku kočiju, da nošena Kairosovim vrancima zakorači u njegov vječni san.

"Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,
a moja ljubav sunce nad čempresima.
Ako si sada drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, bi mogle postati ubice željama,
krvnici tvojim snovima,
zla sudbina tvojim čežnjama,
tuga tvojim žudnjama.
Sjenka duše moje šapuće sjenki duše tvoje
ne okreći se ljubavi
ostavi me samu u dolini naših nemira
jer
uspomene su lijepe."

 
Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma, o putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka. Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca, ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim bespućem, lovili zvijezde padalice, kupali se u mjesečevom srebru i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti. Zamišljam kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje njihovog drevnog nedosanjanog sna.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Moderato cantabile...






Marguerite Duras, Moderato cantabile (1958.)
Kratka lirska proza koja se fokusira na iscrpljujuće strastan dijalog glavnih likova u gostionici u nekom gradiću do mora, što romanu daje gotovo komoran karakter. Jedan čovjek je ubio ljubavnicu. Jeli to bio čin iz strasti? Svjedok ubojstva, radnik u tvornici i  žena vlasnika tvornice  se susreću na mjestu događaja. On pogleda uperena u perivoj iz kojeg je dolepršala ona koju je dugo, dugo promatrao na distanci nepripadanja njenom svijetu. 
"Kad ga se vidi izdaleka, onako zatvorenog, nasuprot moru, u najljepšem predjelu grada, čovjek bi se mogao prevariti u pogledu tog parka. U lipnju prošle godine, uskoro će tome biti godina dana, stajali ste nasuprot njemu, na trijemu ispred kuće, spremni da nas dočekate, nas radnike talionice. Na polugolim grudima nosili ste bijeli cvijet magnolije. Zovem se Chauvin."
Ona se zvala Anna.
Tražili su smisao tog ljubavnog čina. Postoji li smisao u besmislenosti ubijanja? Moderato cantabile, odmjerena pjevnost, hladnovita rapsodičnost, bezglasje glazbe u kojoj se krije razbojstvo, čin bez predumišljaja. Raskrinkavanje razbojstva bez emocinalnosti, bez suvišnih riječi, bez grozničavog optuživanja i okrivljivanja, bez krivca i žrtve. Razgovarali su tišinom iz koje se rađala atmosfera slična ljepoti zalaska sunca, ljubičastom sunoćavanju u zagrljaju Venerina carstva, dijalog o ubojstvu iz kojeg je izranjao zanos, žudnja, želja. .    
 Moderato cantabile snovito je tkanje gdje i praznine između rečenica igraju veliku ulogu, roman atmosfere u kojoj čitatelj mora povezivati ono što likovi govore s onim što misle.



Rijeka donosi jesen
dugo umire grad
i u nama toliko ljeta
mi smo siročad svijeta
Reci dali ćeš noćas
moći ostavit sve
svoju kuću
navike ljude
i poći a neznati gdje...
pjeva Arsen Dedić pjesmu iz istiomenog filma.

Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka, sad je čas
čitav svijet bit će tvoj novi dom
neka kažu avantura je to.
Nikad žaliti nečeš
svoje stvari, ime ni grad
i u hladnoj sobi hotela
bit ćeš slobodna sad.
Duga očajna kiša
magla zastire zrak
nekim putem tijesno kroz jesen
nas će odvesti vlak.
Ljepota trenutka, poetični dijalog, nezaboravni trenuci nečeg bezimenog što je u njima raslo.  Što se dogodilo s njima, jesu li sjeli u vlak ka nedohvatnim daljinama, odjedrili oceanom sna ili su se vratili svaki u svoju stvarnost? Tu odluku je autorica prepustila nama, darovala nam je moderato cantabile u kojem se možemo odlučiti za njegovanje ljepote misli i osjećanja ili težiti hladnjikavom postojanju u osrednjosti duše iz koje izranjaju optužbe i vječna igra zločinca i žrtve. Tko se odluči za ljubav, tko živi ljubav taj nikada ne igra ulogu žrtve, jer žrtvovanje je ružna riječ, guši ljepotu i lakoću postojanja u ljubavi.



Montag, 27. Juni 2011

Bila sam skitnica...





"Možda mi vjeruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, a možda ne.
Možda bi vjetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negdje mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame
Pa kad me upita ja ću mu reći da,
Možda."
Carl Sandberg

Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpune sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, drugovala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Carl Sandberg mi je svojim stihom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji  negdje daleko netko očiju boje sna. Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu Možda. Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona završava, šaputamo mi pjesnik savršenstvom svog izričaja. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem završava. Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije? Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana sna, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora. Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.  A onda iznenada, u onom  davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li se udati za njega rekla sam jedno jasno i odrešito da, bez Sandbergovog možda. Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju boje meda, šapnuo mi je dječak stihom predivne pjesme. I ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tišuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce. Sandberg je uistinu pjesnik svakodnevice, on je, kao Sokrat znanost, poeziju skinuo s neba, spustio je na trgove i jednostavno pretvorio u ljubav.  




http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/ 







Snaga ljubavi...






Dušo moja znaš li koliko te volim? Nježno pitanje koje zrcali sliku anime candide, bijele duše, bijele golubice koja simbolizira kraj potopa, vječni mir i ljubav među ljudima. Što li je duša, gdje se ona krije, je li ona ipak materija prima, ona tajnovita neuništiva energija iz koje izrastaju kristani cvjetovi, neprocjenjivi dragulji naše svijesti. Pitanje postavljeno bezbroj puta, pitanje koje stoljećima ljudskim umom luta. Filozofi, drevni mislioci, teolozi, svećenici, današnji znanstvenici još uvjek traže iskru istine na tom vjekovnom balu energije ljudskog postojanja. Odlučuje li duša sama ili tek snagu uma slijedi, odgovara li ona tek na postavljeno pitanje ili sama odlučuje i zna što je smisao života, razlikuje li ona što je bitno za naše postojanje, a što su tek naših srca sanje?
Što je duša, što se u njoj krije? Vječno pitanje sa miliun odgovora, pitanje koje znatiželju, čuđenje, žudnju i želju za istinom oduvijek u nama rađa. Uranjam očima srca u dubinu tog rajskoga vrta našeg postojanja i osjećam cvjetanje kristalnih cvjetova u kojima se prelamaju boje mog unutarnjeg sunca. Osluškujem zvuk unutarnjeg zvona koji se sjedinjuje sa melodijom uzdrahtalog bića koje se u dubini ovog sretnog trenutka krije. U krošnjama spoznaje treperavi leptirići mirise ljepote svilenim nitima mojom svijesti šire i ja vidim u raskoši tog treptaja oka iskričavu rijeku, čujem žubor neba mog visina, vidim anđeosko- vilnska bića koja nad oazom mog sretnog postojanja, u pustinji neznanja, bdiju i osluškujem što mi šapuće srca moga jeka. Na vilinskom jezeru iz mojih drevnih snoviđenja, dobre vile još uvijek tkaju vlati od zlata i srebra da se vječno svjetlost i tmina u zagrljaju susreću, da se trenutci življenog života pretvaraju u sreću. Poetski tekstovi se slažu, eseji puni znanja o neznaju u knjigama se roje, pitanja se na našoj još uvijek neukoj života vazi važu, a duša to čudesno stvoritelja djelo, to tajnovito naše sreće vrelo se kao nezaustavljiva rijeka vremena, kao val satkan od kapljica oceana snova, kao iskra našeg unutarnjeg svjetla, kao biser iznjedren iz pjene i vala, kao osjećanje osjećaja ljubavi u univerzumu našeg uma kao Kohinor u carskoj kruni, kao najljepši mirisni cvijet u perivoju vječnih snoviđenja blista.


http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/

La serenissima jednog sna...







Drevna republika na lagunama sna, grad izronjen iz duše mora, grad sa stotinu kanala i mostova se budi iz zimskog sna i uranja u uzvišenost vječnosti. La serenissima, duša vremena,  anima mundi, anima candida titra melodijom bezvremena.  Ljubav utakana u drevni kamen, ozrcaljena u Murano kristalima, utopljena u kapima vode koja pamti ljubav.  La serenissima zrcali lice prohujalog vremena, ispija snagu iz ronda venecijana i disonance nepostojanja sjedinjuje u konsonace sjećanja. U beskraju pamćenja su isprepletene staze pamćenja i tugaljivi most uzdaha na kojem završavaju tmine neprolaznih koridora svjesnosti.  U kamenu drevne republike je uklesana istina,  na njemu vjekuje lav sa vilinskim suzama u očima.  Moj lav, pjesnik rođen u sazviježđu kralja džunge,  vilenjak u otuđenosti porijekla od trenutka spoznaje.  U  gradu na lagunama sna vjekuje znamen rodoslovlja i ja u njega uklesah misao o duši koja izranja iz vječnosti i daruje mramoru nježnost ovoga ovdje i ovoga sada. Postajem srećonaut, lebdim nad galerijom uspomena i pričinja mi se da vidim uzvišenu dušu vremena. Krenuh u potragu za njenim izvorom.
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putovanju kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."
Ako je duša ono što preživi fizičku smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje jednostavno možemo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne naše sivo bijele materije pune treptaja nevidljivih svjetlosnih bića, pune iskrica naše svijesti, pune svjetlosnih mostova među kristalnim cvjetovima u kojima se još uvijek kriju mnoge istine o našoj duši. Znanost se još uvijek nada da će u dubini našeg unutarnjeg svemira pronaći izvor energije iz koje izvire svijest. Tajnoviti izvor sa kojega ispijamo ljubav mi i univerzum još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane poetske eseje o metafizici univerzuma našega uma, jedno mi je postalo jasno, naša svjesna spoznaja je cjelina izrasla iz mnoštva procesa u mozgu, izrasla iz plesa malenih leptirića svilenkastih krila koji svojim letom pale zvjezdice na našem unutarnjem nebu. Mozak je kristalna rešetka u kojoj se grle naša duša i naše tijelo, u njoj se smjestila tvornica naših snova, riznica našeg pamćenja, trezor naših vrijednosti, mirisna livada puna pupoljaka znanja, energetsko polje našeg svjesnog postojanja. U njemu se kao na filmskoj traci odigrava naš proživljeni život. Mozak sabire plodove naših sjećanja i slaže ih kao misaone slike u galeriji našeg pamćenja. Pri toj sjetvi života on sam odbacije nesazrelo voće i uvele cvjetove omogućavajući nam da se uistinu živimo u rajskom vrtu punom svježine proljetnog buđenja svijesti, u perivoju punom opojnih mirisa, u odeonu punom nježnih melodija naše duše.





Vilinske suze...






U jednom treptaju zjene oka vremena osjetih suze na njegovom licu. Slijevale su se vilinskom rijekom na moj dlan. Pred oknima srca je zatitrala vizija davno sanjane priče i duša je zatitrala djetinjim vjerovanjem u legende. Slijedila sam titraje duše i spoznala da sjenke u moći sadašnjeg trenutka ne postoje. Bila sam pustolov pred vratima sna, putnik kroz vrijeme bez vremena za sreću. Na izvoru ljubavi je lepršala dobra vila i u srce pretakala nektar iz jedne nedosanjane priče. U vilinskim suzama, u kapljicama vječnosti osjetih okus željenih zagrljaja. Tijelom se širio drhtaj sjećanja na dane prvih susreta, a ti si bolovao zatvoren obručem bijelih zidova arene smrti, zdanjem izgrađenim izvan zidina ljubavi. Kao u antičkoj tragediji, bogovi su uskovitlali svoje moći i otimali se krhotine našeg sna. Kreontova straža je čuvala tvoje odaje da u njih ne uđe Fortuna sa eliksirom ozdravljenja u rukama. Nebo je tutnjalo bjesom Moira koje su tkale i rezale svilenu nit života, u areni su zvijeri čekale trenutak malaksalosti duše da ugase žeđ kapljicama svete krvi. Kairos je lepršao bježeći od proždrljivosti oca vremena i nudio pramen svoje kose. Osjetih lagani dodir na dlanu ispruženom ka bogu sunca i vidjeh boga sretnog trenutka nad tvojim ispačenim licem. Osmijeh se, poput decembarske ruže, rascvjetao na tvojim usnama. Sa tornja obližnje crkve je odzvanjao poziv na jutrenje novog sna.  Vidjeh dobru vilu u liku medikusa koji mi šapnu da je kriza prošla. Bezglasje sna zatitra zahvalnicom bogu veselja. U disonancama izazvanim strahovima naslutih zagrljaj konsonanci i zakoračih u vilinski san.  Leptir sa usana je odlepršao ka rađanju dana i ja shvatih da je to bila vila svitanja koja je bdjela nad Bartolomejskom noći ubijanja sna, tajanstvena boginja koja nas je branila od utapljanja u svijet sjenki koje peru ruke i bježeći od istine spoznaje, da su tek iluzija vječne laži u kojoj pustiše korijenje svog nepostojanja, i dalje titraju prazninom svoje, genetskom šifrom, osakaćene  duše. Vilinske suze se prosuše prostor- vremenom, kristano jasna slika trenutka zatitra praskozorjem mladog dana, Heliodoro je sišao s neba i raspršio zločudne sjenke u tminu ništavila iz kojeg su pokušale ubiti san.




Vilinska pjesma...






Čarobna je bila noć u zagrljaju mjesečine i vilinske muzike. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i plavog satena bez pahuljastih oblaka. Plameni jezici su milovali nebo, a lahor sa planine je u krošnjama prastarih jablanova šumio baladu o blagdanu ljubavi. Treptajem oka i drhtajem srca sam lepršala stazom ka zvjezdama i pitala  se hoću li u ovoj čarobnoj noći sresti jednu od Ladarica? Na vrhu svjetlosne planine, uz jezero sreće srna i lane su mi iz dlana ispijali kapi kristalno čiste vode, a moja zaljubljena duša je čekala da Danica objavi praskozorje ljubičastog sna. Miluj me nježno šaptalo  je vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Te noći odsanjah san o beskrajnoj ljubavi.
U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem okupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru smaragdne boje, lepršavost uztreptalih krila slijedi svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću postojanja kroje.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zlog vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta.
Sanjala sam divan san, rekoh pjesniku. Smiješila si se u snu, reče mi nježno  dječak očiju boje sna. Bio si leptir, a ja sam bila vila, nastavih. Ljubav nam je darovala svilenkasta krila, pjesnik nastavi stih. Lepršali smo beskrajem sna, nastavih. Uranjali u smo zagrljeni do oceanskog dna, otvrajajući oči šapnu pjesnik. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i vilinske pjesme, rekoh promatrajući san u njegovim očima. Bio sam ja i bila si ti u legendi rodoslovlja, u bajki porijekla, u tajni o postanku svijeta, reće pjesnik. Zar smo sanjali isti san?, upitah. Mi sanjamo uvijek isti san, reće dječak očiju boje sna.




Sonntag, 26. Juni 2011

Vrijeme zaborava...






Bila je majka boginje koju srećem u snovima, bila je mučenica koju sa zemlje i neba protjeraše zle namjere ostavivši je na plivajućem otoku, bila je rodilja u bespuću oceana i rijeka zaborava u svijetu tmine. Leta je kapljicama sebe same oslobođala duše od zemaljskih sjena i puštala ih u vječnost kristalno jasne i spremne da prihvate sretne trenutke sadašnjosti. Ponekada poželim zaroniti u legendu i popiti vodu iz tajnovite rijeke, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest pretvoriti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu zvjezdanim slovima pisati bajku o sretnom  postojanju. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti. Ne želim više iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričinja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti. Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog unutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno, već milijardu puta odjenuto drugim osjećajem, oblikovano drugim izričajem. Jedino Ljubav izranja uvijek kristalno jasna iz Lete, ljubav ta tajna droga koja nas opija i odvodi uvijek u novi doživljaj trenutka, uvijek u novi svjetlosni zagrljaj, uvijek u novu sonatu od snova, jedino ljubav govori uvijek drugačijim  jezikom, piše pjesme drugačijim bisernim slovima, slaže uvijek nove misli i pretvara ih u uvijek novi, uvijek ljepši osjećaj. Uranjam u taj čarobni izvor novog rađanja i osjećam da univerzum uma, u svakom novom trenutku, postaje tabula rasa, neispisana ploča, da u svakom novom treptaju oka izranja iz Letine rijeke zaborava i kristalno jasne duše uranja u novi zagrljaj ljubavi.