Vrijeme je neumoljivo u svojoj protočnosti. Ponekada mi se pričinja da ima nevidljiva krila, da izliče kao orao iz gnjezda apokalipse i iza sebe ostavlja ruine svoje prolaznosti. Jedan jedini treptaj oka me dijeli od prošlosti, jedan jedini otkucaj srca zatvara vrata trenutku i otvara očima okna vidokruga u sljedeći. U sičušnosti tog djelića božjeg sna se događa život, događa ljubav, događa sreća. Lijepi trenuci blješte u galeriji uspomena i oplemenjuju sadašnost. Ali što učiniti sa ružnima, sa tužnima, sa bolnima? Poželjeh zaustaviti kratkoročna sjećanja, izbrisati ih, potopiti u suzama na licu vremena, ali shvatih da taj čin nije lako izvediv kao što je lako izvedivo izbrisati memoriju na računalu, ugasiti mailove pune hipokrizije, spaliti pisma, poderati slike. Činjenica da se život razlijeva multidimenzionalno, da je sličan vodi koja pronalazi i najsitinije puteve za svoje proticanje ka delti u kojoj se ulijeva u vječnost, objašnjava nezaustavljivost i nepromjenjivost događanja. Tko vlada nad kapljicama prolaznosti, tko ih oblikuje u kristale koji se slažu u sjećanjima? Sudbina? Osluškujem suptilnu glazbu vječnosti i pretačem tužne trenutke u tonove kojima liječim duševnu bol. Muzikoterapija uz terapiju pisanjem bar na tren zaustavi nagomilavanje tamnih oblaka u nutarnjem svemiru. Titraji melodije razbijaju snagu zle slutnje i preobražavaju je u kristalne suze koje se slijevaju u podmorje duše. Na pješčanom žalu življenog života ostaju tragovi boli koja pod sjajem nutarnjeg sunca isparava, nestaje, a onda se opet skuplja u oblake slutnje. Krug se zatvara, entropija guši osjećaje i uskovitlava misli, prijeti novom olujom sna. Ponavljam cijeli postupak, pokušavam riječima oslikati osjećanje osjećaja, poliperspektivnošću svijesti sagledati srž bitnosti i razlikovati razine događanja. Ulazim u svijet sanjajućih knjiga, koračam njegovim koordinatama, osjećam njegovu širinu, visinu, dubinu, ćutim vrtloženje svjetlosnih zraka i njihovo prelamanje u Kohinoru spoznaje. Pred oknima duše se redaju slike razlomljenih ogledala, vidim sjećanja ucrtana u multidimenzionalnim oblicima fraktalne geometrije spoznaje. Stvarnost nije ono što vidim, slušam, kušam, mirišem, dodirujem vanjskim osjetilima, to je samo privid uzdrhtalog uma, stvarnost se u svojoj punini zrcali u dubini svjesnosti, u kristalima naslaganim u nutarnjoj Platoniji. Osluškujem tonove Ave verum, smirujuću muziku vječnosti i doživljavam Joyceovo bogojavljanje u srcu. Na horizonu iskri praskozorje mladoga dana i razbija tmurne oblake kratkoročnog sjećanja, uranjam u zagrljaj znanosti i umjetnosti, šećem sa Picassovim gospođicama Avignonom. Mirisi Provance se šire trenutkom i vraćaju mi lijepa sjećanja. U grmu rascvetanog jasmina cvrkuće ševa i najavljuje sunčan dan.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen