Život, velika gala predstava, premijera bez reprize, premijera u velikom svjetskom teatru na sceni kozmosa, paralelno igranje milujuna aktova u bezvremenom trajanju. Približava se ljetni solsticiji, najdulji dan i najkraća noć u godini. U kratkoći tmine tada vidim sliku Borisa Pecigoša, u njoj blješte Ivanjske vatre, ljubav se s neba spušta na plavu planetu i daruje nas toplim zlatom Orionova sažviježđa, mirisima jasmina i ruža. San Ivanjske noći, u kojem ožive vile, spuste se na scenu svakodnevice i daruju nam iskričave cvjetove vječnosti. Performance ljubavi opjevan, odplesan, izrecitiran, odsviran, naslikan paletom boja nutarnje svjetlosti. Nismo mogli birati datum stupanja na pozornicu, nismo mogli odrediti vrijeme u kojemo ćemo postati struna nebeske harfe, struna kista Stvaraočeve ruke, ali igramo, glumimo, sviramo, slikamo znalački dodijeljene nam uloge. Uranjam u oslikani unverzum i pokušavam osjetiti značenje ovog trajanja u postojanju na jednoj malenoj točkici vječnosti. Jutros mi klizi mlado sunce licem, mirisi jasmina i procvjetalih ruža me miluju njećnošću lahora koji se uvlači u kosu. Na krilima malene leprtirice se zrcali sjeme ljubavi, vidim oplodnju ljepote i smanjujem se u titraje koji skladaju odu životu. Stojim na rampi pod reflektorima trenutka i osluškujem sonatu od snova koja izranja iz dubine duše. Suigrači, svako živo biće zaokruženo krugom svog trenutka, defilira pored mene. Zaustavljamo se, pričamo si priče, izgovaramo riječi, monolozi i dijalozi se smjenjuju, dodirujemo se, smiješimo se. A onda se u sudbonosnom trenutku pojave oči boje sna i mi igramo ljubavnu romansu. Dogodi se čudo, novi mirisi uranjaju u krug postojanja, nježnije melodije titraju iza scene, Sunce drugačije sja, Mjesec se ljepše srebri na nebu, zvjezdani prah zlati trenutak toplinom sreće. Panorama srca se zaobljuje u dvojstvo, pejsaž duše postaje privoj pun pupoljaka ljubavi. Ljudi nam se smiješe i mi uzvraćamo osmijehe, nestaju sablasne sjenke koje su nas ponekad u samotnim noćima posjećivale. Ptice nas jutrom bude cvrkutom ševe, najavljuju rađanje mladoga dana punog lakoće postojanja. Ono nešto bezimeno što je u nama raslo dobija geometrijske oblike savršenstva arhitekture svakodnevice, harmonijom kista umjetnika. Trenutak traje rapsodijom boja u kojoj se slijevaju tonovi prošlosti, svi mirisi ovog čudesnog mjeseca, u kojima se naslućuje sretna budućnost. Zavjesa se ne spušta, scena stvarnosti ostaje otvorena, prozračna i puna kristalića života, puna energije dolazećeg solsticija u kojem nas ljubav miluje zvukovima, mirisima i okusima odlazećeg lipnja, mjeseca u kojem se proljeće prelama u ljeto.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen