Dok se pale oči neba osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav. Ti si tu, u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća. Dodiruješ misli, zaustavljaš snove uvalčiš se u srce, opijaš me kao vino. Ti si tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom, ti si straža mojim slabostima. Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.
"Ljubav je svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.
Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, moja duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme. Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, simfonija sna, ljepota ovog običnog jesenjeg dana.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen