Spirala tuge...

U grozničavom vrtlogu strahova snovi su se odjenuli bijelom bojom nepostojanja, izgubili su ljubičasti sjaj. Noći su stizale u odori crnih ptica koje su kreštale u krošnji svijesti. Na obroncima spoznaje su lutale sjenke kojima nisam mogla odrediti oblike. Sličile su na tamnu tvar svemira koji se širio spiralom tuge. Ocean je tutnjao podmorjem duše, prijetio potopom trenutka. Promatrala sam nebo bez mjeseca. I taj tajanstveni pustolov je napustio tu noć utvara. Željela sam čuti rapsodiju purpurnog jutrenja, ali oblaci nisu dozvolili suncu da obasja žudnju. U kratkom disanju sam osjećala dinamiku tuge i nisam uspijevala udahnuti smirenje. U tvojim očima se više nije nazirao osmijeh koji je rasplinjavao sumnje. Zatvarao si vjeđe da ne gledaš strah u mojim očima. Nismo željeli, nismo očekivali tu iznenadnu promjenu u vrtloženju vretena osjećanja. Držali smo se čvrsto za ruke da nas vrtlog ne razdvoji, da se ne izgubimo u bespuću ništavila, da ne nestanemo u crnoj rupi koja ždere energiju. Vidjeli smo hrpu izmrvljene boli kako raste spriječava začeće nove sreće. Sa orkanskih visova svijesti su nošeni olujnim vjetrom u dolinu suza stizali jahači apokalise. Nismo im vidjeli lica, krili su ih iza krinki gladi i žeđi za snovima. Spirala tuge je titrala sve brže i brže, prijetila raspadom u krhotine nedosanjane ljepote, neispričane bajke o vitezu i princezi koji su se susreli na krilima snova. Korijenje kojim smo bili vezani za hram ljubavi je počelo slabiti, strahovi su se uvlačili u krvotok i trovali iluzije kojima smo se na slamčicu hranili. Izgovorih molitvu koju dobri ljudi u kamenjaru Arkadije izgovaraju posvećujući žitnicu života. I dogodilo se čudo, spirala tuge je počela gubiti snagu i počela se predavati zagrljaju ljubavi. Začeće nove sreće je objavilo kraj strahovima i zasviralo rapsodiju novog svitanja. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/