taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 11. Juni 2011

Postojanje u trajanju...







Trajanje u snu, trajanje u postojanju, postojanje u trajanju na međi trajanja u zagrljaju duše i materije je neispisani kozmički zakon. Kristalno jasna slika noći, prelamanje dana u dan, ponoćni tango duše i tijela na strunama vječnosti. U besanim noćima uranjamo u tminu tajne koja nas obavija svojom tišinom prepušta nedohvatnim dubinama podmorja u kojem postoji santa leda u kojoj su zamrznuta neka sjećanja. Razmišljam o ljubavi kojoj nismo dali šansu preživljavanja. U zamrzivaću svijeti osjećam hladnoću potopljenih žudnji i čežnji. Okamenjene u statuama soli one postoje kao znakovi na mom nutarnjem nebu, kao šapat sudbine da se ne smijem okretati, da zaboravim staze kojima smo zajedno bježali iz Sodome i Gomore vremena u kojem smo se našli. Ponekad te susrećem u snovima kao siluetu prohujalog vremena, kao tužnu romasu neostvarene ljubavi, kao bijelu pticu na horizontu mladosti. Dok sam tugovala nad grobom umrle sreće i ispijala gorčinu iz kaleža života sve se događalo u nepostojanju. Nisam trajala u postojanju, vegetirala sam na granici između sna i jave. U izbljedjeloj slici vidim tvoje lice bez osmijeha, čujem tvoj glas u tugaljivim pjesmama o ljubavi koja nije bila ljubav nego pohlepa, glad za nećim bezimenim što je u meni raslo. Pisala sam pjesme sažaljevajući samu sebe. A onda osjetih snagu svjetlosne dimenzije trajanja u snu i javi. Izronih iz dubine podmorja duše u kojem ostavih zaleđenu prošlost i krenuh trnovitim stazama ka zvjezdama. Bol nije pol, tuga nije tuga, patnja nije patnja ako ju ti ne stvoriš u sebi, začuh Hesseov stih u krošnji svjesnosti. Razastrla sam senzoričku kartu pred oči srca i ucrtala u nju nove znakove. Krenuh u potragu za izvorom sna. Susretala sam ljude otvorena pogleda koji mi se javljaše osmijehom. Bilo je i onih koji su skrivali svoje oči iz krinke licemjerstva i lažnim sudjelovanjem u mom trajanju pokušavali koračati tragovima mojih snova. Sudbina mi je bila naklonjena, razotkrivala im je lica i zaustavljala krabulji ples na scenu života. U očima boje sna prepoznah moje zaleđene žudnje, vidjeh izranjanje ljubavi iz pepela na ognjištu drevnih snoviđenja. Na nutarnjem nebu zaiskriše nove zvjezde i pokazaše mi put ka prskozorju ljubičastog sna. U senzoričkoj karti svjesti ucrtah novi simbol, vatru začeća sreće.

      

Keine Kommentare: