Poetika trenutka...

Trenutci sreće ne nestaju u protoku vremena, pretvaraju se u dimenzije titrajućih superstruna našeg biverzuma, u energetska polja i kao univerzalno ljepilo sjedinjuju naša srca u zavjetrini vječnosti. Ispisani zvjezdanim slovima u brevijar života, izgovoreni glasom istine, zaustavljaju se u tragovima sjećanja. Ponesene titrajima bezglasja i tužne vrbe na obali zelene rijeke pružaju svoje dlanove vjetru i daruju nam svilenkastu mekoću sreće kojom omatamo duše i darujemo ih blizini. Osjećam nježnost tvoje žudnje kojom me odnosiš u koljevku sna. Na mekanom uzglavlju svemira osjećam tvoj dah kao lahor leptirovih krila koji izaziva uragan strasti, uzburkava tišinu do krika zanosa, do vrtloženja spirale u vrtoglavicu svijesti. Skrivena od očiju svijeta u tvom naručju postajem silueta vječnosti koja se zrcali u tvojim očima i postaje slika sretnog trenutka. Gubim svjest i opijena halucinacijom želja prestajem biti kontura odgoja kojim su me nespremnu za žudnju pustili u svijet, brišem obrise bezimenosti koja se kretala ne osjećajući žar svilenkastog omotača ljubavi. Objasnio si mi što su predznaci sreće, iscrtao vizije sna, vizualizirao čežnju. Otvorio si vrata iza kojih je fortuna čekala na moj dolazak u svijet zrelosti i pokupio krhotine srama u kalež trenutka. Darovao si mi svoje bezglasje tonovima srca koje mi je odavalo tajne zagrljaja duše i materije. Sjedili smo kraj izvora, na lonđi noći, iznad nas se širio zvjezdani svod, okolo nas se prosuo tepih krijesnica. Bilo je kao u tvojoj kasnije napisanoj priči. Tragali smo u mislima za izgubljenim Narcisom, osluškivali Eho sreće i ostvarivali se  zrcaljenjem duša u suzama svetoga Lovrijenca. Jedna zvjezda padalica se spustila na tvoj dlan i donijela nam stručak neugasivog sjaja iz kojeg još uvijek izranja poetika trenutka.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/