Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni, sada već neproduktivni trenutci, a ja uranjam u tu čudesnu vodu i pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom. Tada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u bezvremenost, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremnenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio hram ljubavi, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote. More, iako miriše osekom, još uvijek je puno plime, a galebovi pozdravljaju svjetlost koja traje ovom čudesnom nijansom boje. Prisjećam se sutona koje smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek prekratko trajali, trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana svijeta. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I više se nije nazirala granica između zemlje i mora, samo smo naslućivali što su građevine, a što jedrenjaci i galije.
Grad sanjajućih knjiga se zrcali u sunčanom slapu, mirisi jasmina i tek procvalih limonova se šire puninom ovog sna koji budna sanjam. Sjedimo u slamnatim foteljama, na stolu ispred nas šoljice od bijelog porcelana sa uslikanim zlatnim slovima, Misaona Proustiana. Ispijamo čaj i kušamo malene kolačiće. Madleine, te slatke Jakovljeve školjkice se tope u ustima i bude ukus prohujalog vremena u duši. Na horizontu traje sunoćavanje, naša životna lađa miruje usidrena u portu sreće.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen